Drava tour 2014, dio treći.

DSCF0615

Jutarnja taktička promišljanja.

Eto i trećeg nastavka ovog biciklističkog dnevnika, o trećem danu biciklističke manifestacije Drava Tour 2014.

Nedjelja u Kaniži nas je dočekala sunčana i sa sjevernim vjetrom. Nije jako puhao, ali ga se moglo osjetiti. Jutarnja rutina je bila ista, dizanje, doručak, spremanje. Doručak je bio isti kao i dan prije, minus šnita sira. Samo što sam zaboravio napisati, i u Pečuhu i ovdje smo uz sve nabrojano dobili i jaja, rekli bi englezi scrambled eggs. Čaj je opet bio fini i za razliku od dana prije dočepao sam se i druge šalice istog. Smile Kako je start opet bio u podne, odlučili smo na biciklima otići na kavu u grad. Našli smo lokal s besplatnim wifiom (jeeee! Smile ) i dobrom kavom. No, nije baš da smo stigli previše uživati, brzo smo ju srknuli i odjurili nazad pred dom, gdje je bilo okupljanje za pokret.

Učenički dom u kojem smo noćili bio je nasuprot železničkog kolodvora, pa je ispred bilo parkirano nekoliko lokomotiva.

DSCF0618

DSCF0621

Moja trkalica i lokomotiva. Smile

DSCF0617

Pogled na dom u kojem smo noćili.

Uglavnom, sve su nas skupili lijepo u kolonu, rekli nam da ćemo jedan dio puta opet ići nekakvim opskurnim cestama kroz koje kombiji niti ne mogu proći, nego će samo ići jedan mađarski za svaki slučaj ako se kome što desi. Također su nam rekli da će u Hevizu opet biti leteći start i da već nakon sela Alsópáhok nekih 4 km prije početka utrke možemo tražiti poziciju za start. Dobro, bolje bi bilo napisati “mogu tražiti poziciju za start”. Smile S obzirom da sam ja ionako druga županijska liga za većinu ekipe, nisam se puno zamarao time. Smile Moram reći da je meni kao i većini ekipe već bilo i teško sjediti na bicu, osjetilo se tih 330 km u dva dana. Ali dobro, krenuli smo svi, tempo je bio nešto sporiji nego prethodnih dana, cesta više manje OK i brzo smo stigli do Zalakarosa, gdje smo na kratko stali da bi nas pozdravio neko od lokalnih uglednika. Poželio nam je da se vratimo koji put u njihove toplice, na bicima ili bez. Ovdje su se organizatori sjetili pripremiti vodu i pogačice, što smo dočekali sa zahvalnošću, s obzirom da se sami nismo baš previše dobro opremili ni vodom ni jelom. I naravno, zapišali smo im svo zelenilo oko tog parkirališta. Nadam se da je preživjelo. Smile

DSCF0622
Detalj sa parkinga.

Uglavnom, taj dan je u peletonu bilo mnogo tiše nego prethodnih dana. Nitko se nije baš gurao naprijed, svi su se željeli malo sačuvati za tu posljednju utrku. Put nas je vodio među inim i kroz Mali Balaton, koji mi ne bi bio loš za posjetiti kao fotografu. Ovako smo samo projurili i nisam baš stigao mnogo gledati. Nakon njega prošli smo kroz Sármellék, gdje su ostaci vojnog aerodroma i velike vojarne.  Nakon tog mjesta, odvojili smo se od glavne ceste i krenuli kroz njihove gorice, nekud na nekve brege cestama na kojima je na pojedinim mjestima bilo toliko usko da su jedva dva bicikista prošla usporedno.

Kako je ekipa već tad počela opako vući, ja sam naravno ostao gotovo na začelju. A kako smo se spuštali prema dole, ceste su opet bile jao jao, pa su neki ostali u defektu. Recimo, naš Alen Herega je uspio probušiti obje gume pa nažalost nije mogao sudjelovati u utrci u kojoj se nadao dobrom rezultatu.

I onda je krenulo, prvo su nas zaustavili ispred već napomenutog sela da se skupimo i krenula je povorka, zeznutim tempom. Oni bolji su otišli naprijed a mi slabiji smo ostali iza, pokušavajući ih pratiti. Kako smo ušli u Heviz, trebao je ići krug za zagrijavanje, tj. da se upoznamo sa stazom, ali je ekipa već tu opako potegla, a motoristi koji su nas vodili nisu ih baš usporavali. Tu ide moja zamjerka na leteći start. Kako sam već u tom krugu za zagrijavanje zaostao gotovo za pola kruga u samoj utrci nisam imao puno šanse da barem pratim jedan dio sporijih vozača. Ako uzmete da su najbrži krug od 3 km, uz dosta zeznuti uspon vozili za nešto malo više od 5 minuta, jasno vam je što je mojih minuta zaostatka na startu značila. Ovako da smo svi zajedno krenuli, možda bi se prvi krug još nekako pošlepao pa barem odvozio sva tri kruga. Ovako me na početku trećeg kruga djevojka s dvije crvene zastave lijepo pozvala da stanem sa stane i ne smetam. I odem na pivo. Open-mouthed smile

 

Na ovom video me netko uspio uhvatiti kako ulazim, u prvi krug pretpostavljam (Tamo negdje oko 55. sekunde). Treba reći da je u Hevizu uz cilj bilo puno ljudi koji su pljeskali, navijali, (Čak i meni! Smile)  ono, baš je bila dobra atmosfera.  No, ceste nisu baš najsavršenije bile. Nisu bile užasne, ali bilo je dosta neravnina, ja sam jednom lagano poletio na onom dugom spustu, srećom bez posljedica. Također na oštrom zavoju nakon izlaska iz šume  malo sam previše rezao zavoj koji je bio onako, šljunak i svašta pa sam skoro završio u šumi. Poslije sam bio oprezniji.

Prilažem još jedan video da vidite kako je to u stvari bilo s jednim od boljih vozača. A i simpatično su ugrađeni svi ovi brojači…

Uglavnom, kako sam izašao van, uzeo sam svoj aparat i stao kraj cilja s namjerom da snimim kraj utrke. Uspio sam uhvatiti kako je našem Darku Krikoviću jako malo falilo da bude treći, ovako je bio 5.

No, dosta Pulsovaca je bilo visoko u poredku te utrke, Kristijana Pavlic je opet bila uvjerljivo najbolja među ženama, sve skupa rezultatski nismo bili loši kao klub. Ja sam završio kao 75. od 80 vozača, s vremenom 0:24:52 (za posljednji krug koji nisam vozio dodali su mi 9 minuta), dok je pobjednik imao vrijeme 0:15:21.
U ukupnom poretku, Ivan Janušić završio je 6. a Darko Kriković 7. sa samo 25 odnosno 29 sekundi zaostatka za ukupnim pobjednikom. Naravno, imali smo ukupnu pobjednicu Kristijanu Pavlic, koja je prvu pratiteljicu ostavila za više od 20 minuta u sve četiri utrke.

DSCF0640
Krisitjana sa peharom i medaljama.

Ja sam ukupno završio 71. Iza mene je ostalo još sedam vozača koji su završili sve utrke i još nekoliko koji ili nisu završili neku od utrka ili uopće nisu startali a bili su prijavljeni.  Sve skupa mislim da sam ovo dobro odvozio s obzirom da sam na sportskom biciklu malo duže od pola godine, da i dalje imam desetak kila viška, da prvi put sudjelujem u ovakvom događaju i da na dobrom biciklu nemam svu opremu koja bi mi pomogla biti bržim. Ukaže li mi se opet prilika za voziti nešto ovakvo, biti ću malo agresivniji i vjerujem izvježbaniji. Smile

DSCF0627

Dio ekipe nakon utrke.

Kako je utrka završila, pričekali smo proglašenje pobjednika, otišli se presvući, otputili se na picu i pivu i krenuli lagano prema kući.

Na kraju da zaokružim cijelu priču s ocjenom događaja.
Prvo bi htio reći da je nešto ovakvo svakako jako pozitivno i iskreno se nadam da je ovo prva od mnogih Drava toura. Vozio ja još koji ili ne. Svi nedostaci  koje ću napomenuti ipak ne mogu umanjiti pozitivan dojam cijelog događaja.

A glavni nedostatak je u biti manjak komunikacije. Ako pogledate stranicu događaja, ona ni danas nije dovršena, Hrvatska verzija je još lošija. Fale neke jasne informacije puput da si hranu i piće kroz dan moramo osigurati sami. Nema mjesta gdje će se noćiti, niti što možemo očekivati. Nema jasnog plana događaja osim voznog reda utrka. Dalje, nedostatak komunikacije u samoj vožnji. Motoristi su radili odličan posao, ali ono što su oni govorili svojim sunarodnjacima, nama nitko nije prenosio. Da su bar imali jednog ili dvojicu koji znaju engleski pa da onda nama prenesu što se događa. Ovako smo ponekad stajali i ne imali pojma što se dešava, zašto stojimo i što dalje. Nedostatak komunikacije između momčadi, mi iz Hrvatske smo se još donekle i porazgovarali nešto, ali s Mađarima ništa. Nismo ni stigli a ni imali gdje. Ja iz prijašnjih susreta s Mađarima imam samo pozitivna iskustva, siguran sam da bi i ovdje bilo tako da je bilo prilike.

Dalje, na postajama za odmor stajali smo po parkiralištima trgovačkih centara ili po nekakvim krčmama u nedođijama. S obzirom na veličinu događaja, mogli su naći pandan Jamnici koja bi sponzorirala tih parsto litara vode da se osvježimo i dopunimo bidone, a ne da moramo kupovati kako tko zna i umije. I onda je tu pitanje WCa, ja sam recimo u Sigetu morao trčati od jednog trgovačkog centra do drugog da bi se olakšao, a da ne govorim o pišanjima gdje stignemo.

Standard hrane i noćenja nije bio ujednačen, ali bilo je uredno i donekle dobro iako je recimou VŽu bila večera sa tri slijeda a u Mađarskoj nije.

Žao mi je što je bilo malo hrvatskih ekipa, ne znam koliko to organizatorima mogu staviti na dušu, vjerojatno ne do kraja. Ali dojma sam da je marketing ipak bio odrađen kako spada, da bi bilo više ekipa.

I na kraju, ceste. Jasno mi je da ovoliko ljudi na biciklima i još 15ak kombija ne može prolaziti baš po svim glavnim cestama, ali da nas baš voze po kozjim stazama opet nije u redu. Za iduću godinu bi organizatori ipak trebali razmišljati u ponekim promjenama u trasi. Nije i u HR baš svaka cesta bila savršena, ali prema mađarskima su u prosjeku mnogo bolje.

Nemojte da vas zavara ovaj popis stvari za popraviti, velika je stvar ovako nešto organizirati i ovo su dobronamjerne primjedbe sa željom da iduće godine bude bolje. Ja ću sigurno opet voziti pruži li mi se prilika. Smile

Prije samog kraja, htio bih se i ovdje zahvaliti Pulsovcima što su mi dali priliku da sudjelujem. Dobro sam se osjećao među svima, nitko se nije ponašao nešto s visoka iako su svi (dobro, gotovo svi. Winking smile ) mnogo, mnogo brži na biciklu od mene. Dobro je bilo, ekipo!
I za kraj, rekoše mi da si profesionalci fotkaju dresove sa brojevima, pa rekoh da im se barem na taj način pridružim. Smile

DSCF0643

Do nekog novog događaj, pozdravljam vas. Smile

Share this post

Drava tour 2014, dio drugi.

Subota u Pečuhu dočekala nas je više oblačna nego vedra, čak je u noći palo nešto kiše. Što je s obzirom na predviđeni početak nove etape (podne) bilo u redu. Niti je bilo hladno niti je bilo vruće, baš dobri uvjeti za vožnju. Okupili smo se na doručku koji je meni bio bolje od večere iako se sastojao od dječjih radosti, šnite sira, tri šnite salame  i polovice paprike i rajčice. Naravno s malim pecivom. Dakako da sam išao po repete. Smile A i čaj je bio fini. No dobro, najesmo se, do grada nam se nije išlo a nedaleko je bio Mc Donalds koji je imao besplatan wifi. Jeeee! Smile Onako lošu kavu nisam pio od…. Pa u stvari, do tada nikad nikome nisam dao novce za tako lošu kavu. Ne znam kako ljudi mogu to piti, tri deci smeđe tekućine. Čisti laksativ. Ali dobro, o ukusima se ne raspravlja, kažu. Smile Nekako sam ju popio pa smo otišli do dućana u susjedstvu (nekakve verzije Lidla) kupili sira, salame i banana za cijeli dan pred nama. Iako je ruta koja nas je čekala bila nešto kraća, bilo je puno više uspona pa nije bilo za zgoreg da se dobro opskrbimo. Sendviče smo sami složili u maloj manofakturi u kuhinji, spremili ih u prenosne frižidere i bili smo spremni za poći.  Bicikli su nam preko noći bili zaključani u kotlovnici tako da smo mogli mirno spavati. Doduše, ja se svejedno ne bih baš morao brinuti, pokraj svih onih pila mislim da bi mi lopovi onako samilosno ostavili nešto love da kupim barem, recimo klip pedale i sprinterice. Open-mouthed smile

 

DSCF0541Studenski dom u kojem smo noćili.

I tako su stigli motoristi opet po nas, lijepo nas okupili i u koloni otpratili na onaj isti glavni gradski trg na koji smo stigli večer prije. Sad bi bilo dobro vrijeme da istaknem da su motoristi (njih 10ak) radili savršen posao. A to je da zatvore sve sporedne ceste s kojih bi netko mogao uletjeti među nas, da nas drže na okupu, da nas upozore na sve prepreke na cesti (poput rupetina koje su ceste kojima smo išle obilovale) da zaustave sve koji su nam se našli na putu. Stvarno, kapa dolje ekipi. Također pohvala Mađarima koje su zaustavljali, ljudi su u pravilu imali mobitele u rukama i snimali nas, nitko nije trubio, psovao, gurao se. Nisam siguran bi li to tako lako kod nas prošlo.

Prije starta stigao sam napraviti nekoliko fotkica tog glavnog trga (Trg Széchenyi).DSCF0550Gazi Kasim pašina džamija.

DSCF0551
Kip Svetog Trojstva.

DSCF0556
BK Puls 1 i BK Puls 2 ispred spomenika konju? Nisam uspio pronaći što bi taj konj trebao predstavljati, možda nekakvu privremenu instalaciju?

Gledajući sad informacije na internetu, isplatilo bi se u Pečuhu turistički ostati cijeli dan, dojma sam da bi se mnogo toga moglo vidjeti. Ali kako smo mi tamo bili s misijom, bilo je vrijeme da krenemo prema Velikoj Kaniži.

Put nas je vodio na zapad preko brda iznad grada i tu je odmah bila sedam kilometarska brdska utrka. Cesta je bila dobra, no nisam se želio forsirati zbog ostatka etape. Naime, ionako nisam mogao napraviti nekakav ozbiljan plasman, pa se nisam želio iscrpiti do cilja pa da onda negdje na pola puta ostanem bez snage. No, svejedno moram prigovoriti odluci organizatora da bude leteći start utrke. Oni brži su se pogurnuli naprijed i povukli dobar dio peletona za sobom a mi sporiji smo tako ostali na vjetrometini nek se tramakamo do gore kako znamo. Svjestan sam da se ovo njurganje kosi s onim što sam napisao u rečenici prije, ali s takvim letećim startovima ipak nemamo svi isti početak, a što bi trebali imati. O tome ću više napisati kad budem pisao o utrci u Hevizu. Uglavnom, ja sam se držao s vođom moje ekipe Ninom i zajedno smo ušli u cilj, kao 83. i 84. s vremenom 0:17:21. Trinaestogodišnjak Vastag Marcell iz Kaniže to je isto odvozio za 9:59. Bravo! Od Pulsovaca je najbrži bio Ivan Janušić sa zaostatkom od 23 sekunde, dok je među ženama neprikosnovena bila Kristijana Pavlic.

Nakon kratkog odmora, podijelili su nas u tri grupe s po nekoliko momčadi u svakoj, da bi lakše kontrolirali stvari na cesti. Tako su nam objasnili. Od tog trenutka smo se dosta spuštali, što je bilo super a i cesta je uglavnom bila dobra. Ono što je tu smetalo je što nas nisu pustili brže, mislim da je peleton u prosjeku vozio oko 30ak km/h a moglo je barem 5 km/h brže.

DSCF0558
Detalj iz vožnje.

Uglavnom, kako sam ja još uvijek teži od većine sudionika, jednostavno me inercija vukla dolje pa sam se često nalazio da prestižem kompletnu grupu pa opet moram kočiti iza motora. Iskreno, već su me boljele ruke od jednote istog položaja na volanu. Vožnja u grupi zahtjeva mnogo koncentracije da se stigne zakočiti i eventualno skrenuti ako treba. A to se ne može brzo napraviti ako prsti nisu oko poluga končnica.  A kočenja je bilo poprilično. Kako mi je ovo bilo prvo iskustvo ovakve vožnje, bio sam posebno oprezan, da ne napravim neku glupost, da se ne zaletim u nekoga ili da zbog moje nespretne reakcije netko drugi pokupi mene. I uspio sam u tome. Smile Ako se pitate kako je voziti u grupi s toliko vozača, dobro je. Smile Kao u busu, kad vam se više ne žuri toliko, propustite ostatak grupe pa se šlepate na začelju, kad vam se razgovara s nekim, potražite ga ili ju negdje u koloni. Kad vam se pravi važan, odjurite naprijed pa malo vodite grupu. Smile Naravno, na pravim utrkama vjerojatno nije baš tako, ali kako su nam tempo zadavali motori iz pratnje, onda sam se mogao tako vozikati okolo. Smile

DSCF0568Jedan selfi iz peletona. Usput, naravno da sam uspio skršiti još jedan par sunčanih cvika, pa se ovom prilikom zahvaljujem Darku na posudbi. Smile

I tako kilometar po kilometar, stigli smo do Sigeta, odnosno Szigetvára, kako ga domaćini zovu. Da, to je ono poznato mjesto gdje je Nikola Zrinski skončao svoj život u herojskom proboju. Stali smo na parkingu kod Lidla, a bitne svari sam rješavao preko u Tescu. Tada su nas zamolili da odemo do starog grada jer je snimatelj želio snimiti video kako prelazimo preko mosta. U stari grad nismo ušli. Živo me zanima hoću li ikad negdje i vidjeti tu scenu. Koju je uzgred budi rečeno trebalo ponavljati jer je je snimatelj prvi put zaboravio uključiti gopro kameru na helikopteriću. Smile A kako sam ja imao problema s bitnim stvarima Winking smile  nisam baš bio voljan prolaziti to opet pa sam se žurio nazad do Tesca.

DSCF0576Scena iz Sigeta.

I tako smo krenuli dalje prema Velikoj Kaniži, cesta je uglavnom bila ne jako loša do dobra, vrijeme je bilo pogodno, brzina je bila u redu, fino smo se vozili.
DSCF0579Fotka je malo musava, ali teško je pri 30ak na sat biti okrenuti otraga i napraviti korektnu. Uglavnom, ulovite me, ulovite. Smile

DSCF0581
Prema naprijed ide nešto lakše.  Želio sam uključiti više sjena u kadar, ali dobro, prolazi i ovako. Desno je vođa ekipe Puls 2, Nino.
Sve je išlo fino i elegantno, brzo smo stigli do Nagyatáda, gradića 40ak km udaljenog od našeg cilja. Stali smo na parkingu Tescoa, osvježili se, napravili grupnu fotku i odjurili dalje.

DSCF0582Usput, nemam pojma zašto moja lijeva noga izgleda kao da nije moja. Smile

Nakon Nagyatáda, put nas je vodio šumskom cestom, koja je počela kao uska ali asfaltirana i pretvorila se u ovo:
ovo

Betonske ploče pune rupa. AKo mislite da to nije ništa strašno, posjest ću vas na svoj bic da probate s nekih 30 km/h voziti ovako nekih 10ak, 15 km. Osjetio sam sve kosti u tijelu, a drugi dan sam skužio da mi se i olabavio vijak koji mi drži torbicu s alatom pod sjedalom bica. Ovo bi bilo super za ekipu na brdskim bicovima s debelim gumama napumpanim na ne znam, 2 bara… Za nas na cestovnjacima je to bilo strašno, toliko psovanja, mrmljanja, negodovanja nisam čuo nigdje.  Uglavnom, rekli smo na kraju dana organizatorima da je ova trasa bila neprihvatljiva. Da budemo blagi. Smile Na kraju je čak došlo do udesa, neki Mađari su pali, bilo je opet poderotina. Čudi me da nije bilo više nezgoda s obzirom na nekvalitetu puta.

No dobro, preživjeli smo. Kad smo konačno došli na glavnu cestu, vozili smo po kvalitetnoj podlozi bez rupa i ičega. Bilo je još dosta bregova, ali dalo se. Kako je pobjednik utrke tog dana bio domaći dečko iz Kaniže, organizatori su zamislili da on i njegova momčad prvi uđu u grad, zajedno s po dva vozača iz Pulsa (zbog toga što je Kristijana Pavlic također bila pobjednica) i dva vozača iz BBK Asi iz Varaždina koji su bili suorganizatori s hrvatske strane. I tako je bilo, njih desetoro su otišli nekoliko stotina metara ispred svih, a ostatak Pulsovaca se polagano prikrao čelu kolone da bi onako zajedno ušli prvi u grad. Mađari su nešto pokušavali, nešto negodovali, ali smo dobrom taktikom osigurali da nas nitko ne pretekne. Sitna slatka pobjeda. Smile

U Kanižu su nas  doveli na obnovljeni trg, gdje je bio isti program kao i svugdje. Ekipa koja radi vratolomije na brdskim biciklima, svi mi, pive, proglašenje pobjednika. Nama su dostavljene friške pive iz HR, hvala lijepa. Smile Napravili smo grupnu fotku, pričekali proglašenje pobjednika i otišli na večeru.

DSCF0585

Pulsovci (plus vozači Goran i Hrvoje). Naravno, scena poznata, plavci i jedna zelena majica pobjednice.

DSCF0592

Živo me zanima vidjeti što je sve ovaj snimio s ovom kombinacijom.

DSCF0606

Kristijana Pavlic je izvukla dobitnika ili dobitnicu brdskog bicikla. Lijevo je gospodin koji je pretpostavljam organizirao sve ovo, a desno gospođa Zorica. Zorice, ako čitate ovo, puno hvala na svoj pomoći! Zorica je rođena Mađarica koja se oženila u Prelog i bila nam je prevoditeljica i pomagačica, bez nje bi često bili kao Pale sam na svijetu. Često je iako ni kriva ni dužna  morala slušati i naša negodovanja .

 

DSCF0607
Ostalo je još jedno iznenađenje. Smile Mjesto gdje smo noćili. Opet jedan učenički dom, no mnogo stariji od onog u Pečuhu. Na fotografiji se vidi kako čekamo da si pospremimo bicikle u zgradu koju vidite.
Prvi dojam nije baš bio nešto, staro, relativno neugledno zdanje… No, večera je za promjenu bila dobra. Špageti bologneze i nekakv bečki! Potonjeg sam se brzo riješio, ali sam zato pojeo dvije porcije špageta. Smile Prvo su nas davili da nam trebaju nekakvi bonovi, ali smo mi samo otišli u kantinu, pojeli i otišli dalje. Opet smo se malo razračunavali sa sobama, ali je na kraju sve bilo OK. Sobe su opet bile za tri osobe, vidjelo se da je standard niži nego u domu u Pečuhu, ali kreveti su bili čisti, ništa nije gmizalo po nama i bilo je u redu. Doduše, za cijeli kad su bila tri zajednička tuša, i isto toliko wc školjaka. Smile Podsjetilo me na vojsku. Nama muškima to nije bio problem, ali su stvarno mogli osigurati jedan poseban tuš za onih nekoliko žena koje je bilo s nama. Uglavnom, prepostavljam da znate rutinu. Najeli se, oprali se, otišli van popiti pivu i na spavanje. Smile Doduše, prvo si koprivnička  ekipa dala oduška a poslije njih i varaždinska pa je bilo veselo na hodniku. Dobro, ja sam zapilio svoje pa nisam toliko mario. Smile

Ako se  pitate koliko sam bio umoran nakon 330 km u dva dana, bio sam. Ne ni blizu onoliko koliko sam mislio, ali se umor osjećao. Jedino što me boljelo je bila je li, rit. Smile Dobio sam i laganu upalicu od trenja, ali sam posudio kremu pa je to do jutra prošlo. Kako sam već dosta toga ovdje nadrobio, o posljednjem danu, čitajte uskoro!

Drava tour 2014, dio prvi.

Iako je ovo primarno blog posvećen fotografijama, bicikl je uvijek bio dio mog života. Stoga ću ovaj dio posvetiti događaju u kojem sam sudjelovao polovicom lipnja.

Možda kratki uvod s obzirom da jako dugo ovdje nisam ništa pisao, pa oni koji su me eventualno pratili vjerojatno nisu u toku.
Naime, krajem prošle godine kupio sam trkaći bicikl i krenuo voziti više, duže i teže. Smile Kako je s proljećem krenula sezona biciklističkih maratona (kružna vožnja, obično rekreativnog tipa) poželio sam sudjelovati u kojem. No, kako nemam drugi prijevoz osim bicikla i nisam nikoga znao tko bi išao sa mnom, odlučio sam pitati u čakovečkom biciklističkom  klubu BK PULS imaju li možda negdje mjesta viška. Ispostavilo se da imaju i tako sam postao i njihov član. Iako to stvarno nisam namjeravao mislio sam pa dobro, kad sam se već besplatno vozio tamo i nazad red je da barem platim članarinu kao podršku klubu. I prošao je taj maraton, došao je novi vikend kad je isti taj klub organizirao biciklisitičku kup utrku u sklopu koje je bila kratka utrka za građanstvo u kojoj sam sudjelovao i došao 4. Smile Poslije utrke prišli su mi i pitali bi li s njima išao voziti etapnu rekreacijsko – natjecateljsku četverodnevnu utrku kroz Hrvatsku i Mađarsku. Da skratim priču, pristao sam. Smile

Pa ću tako ovdje ukratko uz nešto fotografija napravljenih malim kompaktom kojeg sam vukao sa sobom ispričati svoje dojmove s cijelog događaja.

I tako je stigao taj četvrtak, 12.6. Dobar dio jutra sam bio lagano nervozan, što zbog utakmice svjetskog nogometnog prvenstva koje je Hrvatska otvarala u utakmici s Brazilom a što naravno zbog utrke koja me čekala tu večer. U Varaždinu se vozila kratka utrka od 1.5 km tzv. kronometar u kojoj je cilj, biti što brži u na toj kratkoj udaljenosti. Znači svaki vozač vozi sam tu jednu dionicu, nema drugih vozača osim njega.  Tim više što se nikad nisam ni utrkivao, ni bio na sličnom događaju, a kamoli ga vozio. Večer je brzo stigla, ja u Varaždinu, ekipa se skupljala, novi trg u VŽu je bio pun biciklista. Mađarski biciklisti na brdskim biciklima radili su akrobacije na velikoj rampi, vojska u likri kloparajući sprintericama i pazeći svoje jurilice promatrala je što se dešava.  Puno priče na mađarskom jeziku, malo informacija na hrvatskom i još se na sve to spustio pljusak koji je s manjim prekidima trajao do kraja utrke. Kako to obično biva. Smile

Većina nas nije odvozila stazu za probu jer je padala kiša pa nam se nije dalo. Ruta je bila istočnom trakom ulice od autobusnog kolodvora do rotora pa nazad. S željeznom ogradom je bila podjeljena na dva dijela i skretalo se za 180 stupnjeva. Što je značilo da je trebalo jako kočiti i prebaciti u pravu brzinu da bi se čim brže zasprintalo prema gore. Da sam sve to i napravio bolje, ne bi bio na podiju. Smile No, nije ni bitno moj cilj je bio pozavršavati sve utrke i probati ne biti zadnji. Uspio sam u oba cilja. Na toj prvoj sam s vremenom od 02:08:66 završio 77. od 97. Nije loše.
Pričekali smo proglašenje prva tri mjesta u ženskoj i muškoj kategoriji koji su dobili i medalje te zelenu majicu za vodeću vozačicu te nekakvu plavkasto ljubičastu za vodećeg vozača.  I tu je odmah došlo do problema jer su jedinu žensku vozačicu obje momčadi BK Puls Kristijanu Pavlic omaškom stavili među muške. Kad smo to shvatili obratili smo se organizatoru koji je grešku uvidio i brzo potom organizirao novu podijelu medalja gdje su stvari popravljene. Smile Ja sam također našao grešku, jer je pod mojim brojem bilo ime vozača koji je bio prvobitno prijavljen ali sam ga ja zamijenio.  Srećom su ljudi koji su tu radili govorili engleski pa smo se brzo dogovorili. Smile

Poslije smo otišli na dobru večeru u hotelu Turist pa doma. Naglašavam ovo dobru večeru jer je bitno. Zašto, napisat ću nešto kasnije.Prilažem dvije fotografije Vanje Rodiger-Pomor, jer ja taj dan nisam fotografirao.

ekpa_2
Ekipa 2 BK Puls za koju sam ja nastupao.

Čekam na start
Prije starta.

Idući dan, petak 13. 6. bio je boljeg vremena. U Čakovcu smo se našli već oko 7 jer smo do 9 morali biti u Koprivnici. Na putu smo stali u Prelogu da bi se opskrbili hranom, voćem i vodom jer smo skužili da su nam organizatorili osigurali isključivo doručak i večeru. Što i nije problem, da je to negdje jasno pisalo. Kad smo stigli u KC osim drugih stvari, potpisivali smo i ploču (kao i u VŽu dan prije) pokraj svojih startnih brojeva. Tako rade na pravim utrkama poput Tour de France, kažu mi. Smile Ja sam opet  bio lagano nervozan jer je taj dan tura iznosila 187 km, što nikad nisam odvozio, pogotovo ne tempom kojim se najavljivalo ovdje, od 25-35 km/h. No, kad je karavana (sa zakašnjenjem) krenula skužio sam da to neće biti tako teško. Jer veliki broj biciklista ispred mene  olakašavo mi je posao jer su mi micali zrak pa tako i otpor istog.

DSCF0475

Ekipa na brdskim biciklima zabavljala je prisutne prije starta u Koprivnici.

Ubrzo nakon što smo startali stali smo za početak utrke u trajanju od 37 km ako se dobro sjećam. Dvije fotografije kad smo čekali start.
DSCF0478

DSCF0479
Naime, na ovoj utrci start ipak nije bio leteći jer su morali postaviti opremu koja im je služila da zabilježe kad je koji vozač startao. Svi bicikli su bili opremljeni čipovima (plastičnim trakama na kojima je bila nekakava elektronika a koje smo monitrali na volan) koji su organizatorima omogućavali da u roku od desetak minuta svim vozačim pokažu rezultate s preciznošću u stotinku. Taj detalj mi se vrlo svidio. Smile Na moju sreću cesta po kojima je utrka prolazila je  bila uglavnom loša. Kažem sreću, jer je to značilo da su najbrži bili sabijeni u grupu i nisu odmah potegli koliko su mogli tako da sam se i ja mogao šlepati za njima prateći ih na relativno malom razmaku i otprilike njihovom brzinom. Da su najbolji odmah pobjegli, nisam siguran kako bih se proveo. Smile  Tijekom utrke bila su dvije nesreće. U prvoj su sudjelovala tri biciklista, mislim sva tri iz Mađarske. Izgledalo je ružno, bicikli su letjeli kroz zrak, padali na ljude u kanalu uz cestu. Srećom posljedice su ipak bile samo poderotine kože. Tu sam izgubio nekoliko sekundi jer sam gotovo stao, misleći da možda treba pomoći ili što (Moje neiskustvo). No, sjetio sam se da je svaka ekipa imala prateće vozilo za pomoć pri mehaničkim kvarovima a što se tiče tjelesnih ozljeda s nama su uvijek bila i kola hitne pomoći, tako da su ozljede svi vozača bile brzo sanirane i svi su nastavili put. I nekoliko kilometara prije kraja sudarila su se dva Međimurca, jedan iz moje ekipe i jedan iz ekipe Visit Međimurje. Srećom bez ikakvih posljedica osim što su izgubili dragocjene sekunde. Utrka je započela negdje kod Novigrada Podravskog a završila u Podravskim  Sesvetama. Za napomenu da me nekoliko stotina metara prije cilja za kratko prestigao najstariji sudionik! (62. g.) na što je moj ego jako zavrištao i potjerao me da ipak prije njega uđem u cilj. SmileOvu utrku sam završio na pristojnom 59. s vremenom od 0:56:26, dok je vrijeme pobjednika bilo 0:55:42.

DSCF0483
Ekipa BK Puls 2 nakon utrke.

Na cilju nas je dočekalo mnogo vode i cedevite tako da smo se dobro osvježili i nakon 20ak minuta se skupili u kolonu i tako krenuli prema granici, prema Terezinom polju / Barcsu. Kako smo uglavnom išli lokalnim cestama izbjegavajući glavne, kvaliteta istih nije baš bila nešto. No, najbolje ceste su nas tek čekale. Smile Do granice smo brzo stigli, no onda smo čekali oko pola sata, kad smo policajcima morali pokazivati isprave… Mislim, ono, ne? Pa ušli smo u Uniju, bili smo u sklopu organiziranog događaja, ali nekome se trenirala strogoća…

DSCF0488Čekanje na granici….

No, dobro, preživjeli smo na suncu i krenuli prema Pečuhu. Moram reći da je na toj cesti koja nije bila lokalna bilo kolotraga visine 15ak cm i srećom da je vrijeme bilo OK, jer da je cesta bila mokra, padali bi kao kruške…
Prije Pečuha stali smo u nekom mjestu kojem se ne sjećam imena, ali izgledalo je kao da je vrijeme stalo prije tridesetak godina. No, našli smo nekakav dućan i krčmu gdje smo kupovali pive. Da, pive, voda mi je već na uši izalzila. Trebalo mi je ugljikohidrata i dobre volje. Smile A nisam ni bio jedini. Open-mouthed smile

DSCF0507

Nekih 40ak km prije cilja, put se krenuo lagano uzdizati u valovima. Nisu to nekakvi ozbiljni usponi no traju i traju. Moram reći da su mene već pomalo iscrpili i iako sam gotovo do samog kraja uspjevao držati priključak s peletonom, zadnjih 10ak km ostao sam sam. Srećom je tada krenuo spust prema gradu.
Grad ovako kad ga pogledate s bregova izgleda poprilično veliko, iako nije strašno velik. Google veli oko 150 000 stanovnika, no rasprostrao se u toj dolini u podnožju 500injak metara visokog brda, lijepo ga je bilo vidjeti. Uglavnom, ganjao sam peleton i kad smo došli nadomak grada, zaustavili su nas da pričekamo one koji su jako zaostali. A ja sam se žurio… Sad smile Nakon 10ak, 15ak minuta priključili su se i ostali, kad smo pod pratnjom motora svi zajedno ušli na glavni gradski trg. Moram reći da sam se lijepo osjećao gledajući kako za nas zaustavljaju promet, gase semafore, samo kako bi sigurno i nesmetano stigli na cilj.

DSCF0516

Eto, preživio sam, pristojnu kilometražu, priznat ćete. Smile

DSCF0521-1

Jednodnevna tetovaža. Smile

DSCF0523
Veseli selfi. Smile

DSCF0536
Kristijana Pavlic, BK Puls 1 pobjednica po drugi put. Ovo će nam do kraja utrke postati uobičajena scena. Smile

I tako smo čekali da se pokupimo na večeru, tuširanje i spavanje da bi nam priopćili da ćemo noćiti u učeničkom domu. Prva rakcija nije bila baš povoljna jer smo očekivali hotel, ali dobro, to je više govorio umor nego nekakva velika želja za luksuzom.
S trga su nas otpratili do doma, gdje smo opet čekali da nam dodijele sobe. Mislim da smo prvo otišli na večeru koja nas je sve iznenadila, tanjur riže s umakom i komadićima kobasice, mesa i zelenih krastavaca. Ja rižu nisam jeo 25 godina, ali dobro, nekako sam pojeo većinu, glad je radila svoje.

DSCF0538

I onda smo se pokupili u sobe, koje su bile u redu. Cijela zgrada je bila nova, sobe su bile trokrevetne spojene zajedničkim predsobljem/kuhinjom i sa zajedničkim tušem i wcom.  Bio je tu i frižider koji nam je poslužio da si za idući dan napunimo i ohladimo boce s vodom. Tako da barem njih ne moramo kupovati. Ja sam bio zadovoljan smještajem, pa makar nije bio hotel. još da je bio i kakav besplatan wifi. Smile

DSCF0539

Nakon tuširanja, skupili smo se svi vani, pokupovali pive na obližnjoj benziskoj crpki i skupljali dojmove. Spavati smo otišli relativno kasno, poslije 23 h, jer smo drugi dan tek u podne kretali dalje pa je bilo vremena za malo duže spavanje.
O drugom danu, u idućem zapisu. Smile

Blogs are better than social networks!

So, I got your attention? :)

What do you feel better about, being called in a house for a cup of tea or coffee and nice, calm conversation, or being yelled at from all around at flea market while trying to find something you like?

Although it’s a little farfetched comparison, this is my exact feeling when I’m reading blogs and while I’m navigating trough odds and ends of timelines or streams on social networks.

Don’t get me wrong, I’m well aware of benefits photographers and other people looking for attention are getting through social networks (I’m exploiting them my self), but my feeling is when it comes to reading and learning, blogs are just better. I’ll explain it soon.

I’ve just spent two weeks on vacation, without proper internet connection and I wasn’t spending to much time on my laptop. But the world didn’t stop while I was away, photos were taken, put on FB, G+, wherever and of course some people wrote blogs. I didn’t even try to scroll hundreds of posts on social networks to find some that would be interesting to read. All of you know how that works. So, plenty of activities of the people I follow are non-existent to me. I know, It can be done, lists and so, but that takes time and it’s not always as it should be.

feedly

But, I will not miss great photos and texts by people that I have interest in! There are RSS readers that are working for me while I’m away. And all those blogs are waiting for me, to catch up when I have some time. I used Google reader, but since Google decided they will not longer support it (I believe they did that to steer people away from blogs to g+) I’ve switched to Feedly.

As you can see on picture there is lot of catching up to do. But never mind, I will enjoy and learn from most of this posts in near future.
So, there is first point why blogs are better than social networks, they will wait for you (with a help of RSS reader) as long as you don’t finally visit them.

Second, from my experience of having my own blog and browsing other people blogs, people usually take more effort when writing blogs than posting things on their walls or stream. It’s natural, blog is kind of show room, it’s usually connected with gallery and they are representing not only the work of the author, they represent their style, personality. That’s why I compared blog with a house. Calm conversation means that you’re just with that post, with no warnings, requests, pokes and other distractions social networks trough at us every second. And I like that very much. Maybe I’ll read only one or two posts a day, but they will get my full attention. And not to mention that photos and text’s will look like the author wanted, now and in couple of years. There will not be some gearhead in some company to change layout for 451st time. Smile

Unlike blogs, on social networks (FB in example) your wall get’s constantly updated, people put all kinds of things on their timelines, hundreds of photos, and so on. And when we finally find that photo that we like, we don’t even bother to open it in full size, rather just click like button and scroll on to another, and so forth. And than to see what is in inbox, who posted something new, from their pool of cat pictures, let’s say. Smile Social networks work on higher pace, and there are so many things to click on and so little time… So there is your flea market, people shouting from all around showing you their merchandize, good and bad, pulling your sleeves, showing you things you don’t want to know. And when you finally arrive to your own spot of that market you have to do just the same, yell, shout and get in to people faces for a few clicks, maybe a comment and share now and then…

So there you have it, that is why I will always seek my inspiration and knowledge from blogs, not only from social networks. It’s more focused, more relaxed and slower. An I’ll use networks to learn about new people and than agin read their blogs.

What do you think? Feel free to comment. Here or on Facebook. Smile You can share my post there too. Or on any social network. Open-mouthed smile

IR day at the lake

DSC_2148

As I wrote in last post, it was calm day, almost no wind. It can be seen on grass in the left part of the photo.  I really wanted to get perfect reflection, without the grass and all, but I couldn’t be cause of the shore configuration. I’m satisfied with this, but it could be better. Smile
Never mind now, it’s really idyllic, isn’t it? The dark  boat on the right is the one from post before this. I really wanted to include the willow tree into that photo, but the boat wouldn’t fill the frame nicely so I gave up. If you’re wondering, it took 20 second exposure at f/8 and ISO 250 to get this photo. You can understand why it’s good not to have wind while I photograph IR photo.  The easiest way would be to buy an entry level DSLR and convert it, but right now I don’t have funds for that… Some day. Smile If you like this photo, share it with your friends on social networks! Thanks!