Filip | 
02 25th, 2010| 
Zanimljivo je kako su stvari relativne, i ljudsko shvaćanje dužine nečega isto tako. Evo, gledam ove fotke koje ću vam danas pokazati sa odmakom od gotovo tri mjeseca, i onda ispada da zima uopće nije baš tako duga bila. Naime, fotke su nastale 6 prosinca prošle godine, u Varaždinu, ili bolje reći na varaždinskom mostu na Dravi. Taj dan sam nakon duuugo vremena sjeo u vlak. Od Čakovca do Varaždina vožnja traje kraće nego autom i to nije ni tako bitno, bitan je onaj osjećaj koji vraća u djetinjstvo. Djetinjstvu i obožavanju vlakova posvetit ću se u idućem blogu, danas se bavimo tmurnim danom na rijeci.
No, zaboravio sam napisati glede dužine zime. Sjećam se da je taj 6. prosinac bio ono, ne previše hladan, niti nešto strašno zimski dan (znam da je to tehnički još jesen, ali dobro. 
), sjećam se da sam se dosta našetao Varaždinom i da sam razmišljao o snijegu, hoće li ga biti, koliko će ga biti, itd. I onda je došao! Ne sjećam se kad, ali mislim da je na Božić zakasno.
Dobro, nakon lamentiranja o vremenu, evo konačno i fotkica. Fotke su mi izledale dobro onaj dan kad sam ih napravio, a i sa ovim odmakom mi izgledaju dobro. Kaj mi je drago.
Mislim da ovaj čamac imam na većem broju fotki. A Labudovi? Labudovi su već toliko razmaženi da od svakog koji dođe i blizu obalu očekuju da ima hranu za njih.
I onda razočarano odu dalje dok shvate da nema ništa za klopu.
E. nešto poput ove fotke sam zaželio raditi kad sam odlučio otići na rijeku. Duge ekspozicije po danu. Na dvodimenzionalni medij poput fotke, dodati i vremensku dimenziju. Na ovoj fotki vidimo 92 sekunde. Toliko je trajala ekspozicija na ovoj fotki, toliko dugo je aparat bilježio svjetlost. Vidimo da je puno vode proteklo ispod mosta, da su oblaci napravili pristojnu kilometražu na nebu, a i čamac je vodio neki svoj život.
Ista priča, samo što se ovdje readi o ekspozicji od 128.1 sekunde.
Ova fotka je nastalo malo uzvodno, kraj starog kupališta. Zanimljivo je vidjeti koliko je čamac napravio pokreta, tj. koliko ga je rijeka pomicala u periodu od gotovo tri i pol minute koliko je nastajala ova fotka, a radi se dijelu rijeke gdje voda (barem tako izgleda) puno mirnije teče….
I posljednja fotka iz serije je ova refleksija šlagastih oblaka. Ovo je jedan od onih trenutaka kad ste na pravom mjestu u pravo vrijeme, kada vam nebo odluči pomoći i na običnoj fotki dobijete jednu melankoličnu atmosferu, hladnu, a istodobno toplu, kad su vam noge već ledene od hladne zemlje i izmaglice koja se krenula dizati, a gore na nebu vas griju zadnje zrake zimskog sunca. Prava najava onoga što slijedi, duge zime.
