Čudan naslov, znam. Dakle, ovaj zapis je bitan po tome što:
Po prvi put nakon dugo vremena objavljujem fotke u istom mjesecu u kojem su napravljene!
Juu – huu!
Pa dalje, bacite pogled na fotku ispod.
Pitate se zašto sam sad stavio ovu tako običnu i nebitnu fotku? Pogledajte malo bliže i još malo niže.
2000! Dvije tisuće kilometara u godinu dana. Na biciklu! Znam da ima onih koji rade i pet puta toliko, ali znam da ima i onih koji u cijelom životu nisu napravili toliko km. Na biciklu! Proljeće je, dani su topliji i duži, i veselim se novim izletima biciklom.
E sad, nakon ove dvije obljetnice, da pokažem fotke koje sam napravio taj dan kad sam prešao i 2000ti kilometar. Kao i obično, odvezao sam se do obližnje Drave tj. jezera kod Gornjeg Kuršanca. S obzirom da je dan bio vedar i puhao je dosta jaki vjetar, odlučio sam se poigrati s ekstremno dugim ekpozicijama koristeći 10x filter koji drastično smanjuje količinu svjetla koja prolazi kroz njega.
Ovu sam napravio prvu, nazvao bi je jednostavno “Na rubu”. Ono što duga ekspozicija na fotki donosi je još jedna dimenzija. Vrijeme. Voda se pretvorila u mlijeko, a nebo je mekano od oblaka koji su napravili svoj put kroz kadar, kroz nekih 15ak sekundi koliko je nastajala ova fotka.
Ovu sam nazvao “Stube u vječnost”.
Ovu sam nazvao “Napušten”. Mnogima je ova fotka zapela za oko, i meni je draga. Ovo nije duga ekpozicija, već spajanje nekoliko fotografija u jednu.
I sad se možda već pitate, pisao je o tri puta prvu put, gdje je treći?!
Evo ga!
Fotka s kojom sam po prvi put pobjedio na klubskom natjecanju za fotku tjedna! Opet, jedan poetsko patetičan naslov: “U vječnosti ostavljen”. Taj dan napravio sam dosta fotografija s kojima sam zadovoljan. Nakon dugo vremena. Eto, toliko za danas, idući put, vjerojatno nešto potpuno drugačije!
U sklopu međunarodne suradnje fotoklubova triju država, koje smo pokrenuli u Fotoklubu Čakovec, 27. ožujka zajedno s kolegama iz FKa krenuo sam na izlet u susednu nam državu. Program je bio zanimljiv i uključivao je posjete Lendavi, Lendavskim goricama, tvrtki koja uzgaja orhideje, pa zatim posjetu Murskoj Soboti, i na kraju posjeta otoku Ljubavi na rijeci Muri.
Do Lendave smo došli autima, a kasnije su nam domaćini organizirali bus kojim smo se svi lijepo vozili uokolo. Gdje krenuti? Za početak s vremenom. Ovaj put nam je vrijeme bilo relativno naklonjeno. Iako je u Čakovcu to jutro padala kiša, putem do Lendave gledali smo dugu, da bi u samoj Lendavi bilo vedro, sunčano i relativno toplo.
Kulturni Dom Lendava
Ono što će vam najviše zapasti u oko navede li vas put u Lendavu, svakako je njihov izgledom nekonvencionalan Kulturni dom. S obzirom da je gradić relativno malen i arhitektura je klasična za ove krajeve, privatne kuće i zgrade građene u starom socijalističkom stilu, ovakva građevina se svakako ističe. Projektirao ju je poznati mađarski arhitekt Imre Makovecz.
Na istom trgu nalazi se i sinagoga, ako sam dobro zapamtio jedina sinagoga koja je ostala u ovim krajevima, uključujući i našu Čakovečku. Kako Židova u Lendavi više nema, sinagoga također služi ratnim kulturnim događajima, ali je na katu zgrade stalni postav izložbe o lendavskim Židovima. Kako pretpostavljate, djelili su sudbinu svog naroda na ovim prostorima.
Nakon Sinagoge, prošetali smo se do crkve Sv. Katarine ispred koje su tri kipa, sjećam se da su jedan relativno novi postavili Sv. Stjepanu, mađarskom kralju. U samo crkvu nismo ulazili jer je ekipa vikala da ih ne zanima crkva. Nakon toga došli smo u podnožje dvorca u koji nismo išli jer je bio zatvoren. Ne sjećam se iz kojeg razloga… U nastavku nekoliko kadrova iz same Lendave.
Fotografi pažljivo slušaju turističkog vodiča.
Pogled kroz prozor sinagoge na kulturni dom
Sv. Katarina.
Kao što sam napisao, nakon Lendave sjeli smo u bus i odvezli se u Lendavske gorice, brda ponad grada s kojih puca lijep pogleda na okolicu, na Međimurje pogotovo. Ovdje smo posjetili još jednu crkvu gdje čuvaju mumiju! Ne kao Egipćani, ova mumija je napravljena tako da je tjelo uronjeno u vapno. Turistički vodič nam je rekao da traže način kako da kvalitenije očuvaju mumiju, jer se počela raspadati zbog neadekvatnih uvjeta. Sama mumija po jednoj od legendi pripada lokalnom heroju borbe protiv Turaka Mihaelu Hadiku. Međimurski bregi koji su česti motivi mojih fotki, vrlo su slični ovim lendavskim. Čak su i najviši vrhovi slične visine (nešto iznad 300injak metara).
U nastavku nekoliko kadrova s bregova.
Rasuli se fotografi bregovima.
Detalj Lendavskih gorica
Poslije gorica, opet smo se potrpali u bus i pravac prema tvornici orhideja, i tropskom vrtu! Mjesto se zove Dobrovnik!, a ovdje su domaćini odlučili smjestiti staklenik jer je ovaj kraj bogat geotermalnim izvorima. Jedan takav oni koriste da bi grijali i navodnjavali svoje orhideje koje vele zbog tog razloga jako dobro rastu. Ja sam ovdje više fotkao na analogni aparat, pa ću za te fotke malo pričekati. No, dobro. Jesam okinuo fotku il’ dvije.
Ne bi vjerovali, orhideja!
Još orhideja
Tropski vrt. Što reći, nije nešto velik, ali ima dosta tropskog raslinja, jedan umjetni slap, i ono, baš je tropski sparno.
Kako nisam ništa tamo fotografirao (s digitalijom) evo onda jednog filmića snimljenog mobitelom:
Poslije Dobrovnika krenuli smo prema Murskoj Soboti. Grad veličine Čakovca od kojeg je udaljen nekih 40ak km. Iako mnogi pa i sami domaćini vele da je grad ružan, ružne socijalističke, pa poslije kapitalističke gradnje, meni nije tako djelovao. Dobro, ja sam posjetio centar i park, ali kako volim parkove i to sve, meni je to odma popravilo dojam.
Detalj iz Murske Sobote
Trebali bi reći da se tada vrijeme pomalo počelo kvariti i više nije bilo ni toplo, niti je nebo više bilo lijepo plavo. Kako smo dobili dva sata da sami istražujemo grad, ja sam se brzo odvojio od ostalih i krenuo svojim tempom po gradu. No, svakako sam došao tamo gdje i svi drugi. Prvo sam došeo do spoemnika pobjedi u drugom svjetskom ratu. Iako onako, zastarjeli, parkić oko njega je lijep pa ni ovi topovi koji su kraj njega i ljudi sa strojnicama ne djeluju prestrašno.
Spomenik pobjede
Nakon spomenika produžio sam do parka koj sa svojih devet i pol hektara okružuje dvorac. U parku su značajna dvostoljetna stabla hrasta, jasena, lipe, itd…
Par Murska Sobota
Dvorac pak se prvi puta spominje već 1255 kao Bel Mura, a današnji izgled dobio je u prvoj polovici 18. st.
Grad Murska Sobota
Unutar dvorca
U parku se nalazi i Trubarjev drvored koji od evengeličke crkve vodi prema starom gradu. Crkva je izgrađena 1910 godine.
Evangelička crkva
Kako vidite, već su se oblaci pošteno nadvili, prijetilo je kišom. Srećom pa je nije bilo.
Unutar evangeličke crkve
I onda smo se opet potrpsli u bus, i ravno na “Otok ljubezni”. Pomopozno ime jednog komada zemlje rukavcem Mure odjeljenog od kopna. Tu se nalazi ploveći mlin na rijeci koji za razliku od ovog našeg kod Sv. Martina i radi i melje. Malo dalje je skela preko rijeke. Ono što su se Slovenci ovdje dobro naučili je da za sve naplate nešto. Posjet mlinu, 2 Eura, vožnja skelom Euro, pa od 30ak fotografa lijepo skupe 100 Eura. Pametno! Kad dođete tamo, dobijete prezentaciju o mlinu, o mljevenju žita, o izradi mlina itd.
Sad kad gledam, skužio sam da uopće nisam pofotkao mlin. Naime, na dlaku je kao ovaj naš pa mi nije bio zanimljiv. A i nebo je već bilo sivo što ćete vidjeti na fotkama skele.
Iskrcavanje
Toga dana je na drugu stranu rijeke prešlo 40ak traktora. Rušili su drva za ogrijev. No, ono što je dobro je da kako ruše, tako odmah i sade mladice. Susjedi su nam stvarno dobro organizirani. Ne moram ni dodavati, za razliku od nas, zar ne?
Kormilar na skeli
Skela radi bez ikakvih motora, samo se koristi snaga vode. Skela je vezana na čelični kabel koji ide od jedne do druge strane rijeke i kormilom se korisiti snaga vode da bi skela prešla s jedne strane na drugu. Kad smo mi tamo bili, rijeka je bila dosta brza, pa je za prelaz s jedne na drugu stranu trebalo manje od 10 minuta, za nekih 80ak metara razmaka od jedne do druge strane Mure. Ono što je nama iz Međimurja bilo neobično je to što je skela ljude vozila na južnu stranu. Kod nas u Međimurju skela vozi na sjevernu stranu. Kao što vidite na fotki, kormilar nije bio nimalo impresiran čoporom fotografa oko njega. No, neki od seljaka na traktorima itekako jesu.
Neke je trebalo i malo pogurati!
I tako smo se malo po malo smucali po otoku da bi na kraju svi završili u Ribičkome domu u Lendavi gdje su nas domaćini iz FK Lendava počastili sa još domaćih peciva te pićem. Tako je izlet završio u ugodnom druženju i prijateljskoj atmosferi. Mislim da ne moram napominjati da smo mi Hrvati zajedno sa nekoliko hrabrih domaćina najduže ostali u domu, uz čašicu razgovora i pića.
Eto, malo se odužio ovaj zapis. Nadam se da nije bilo predosadno. Pozdrav do idućeg!
I evo mene u ožujku! Današnji zapis će biti o jednom za mene nesvakidašenjm nedjeljnom jutru.
Naime, svi koji me znaju, znaju da volim dugo spavati. Kako u tjednu radi posla ustajem malo poslije pet, vikendom se rijetko dižem prije 9. I sad vi mene pitate, dobro, čemu ovo blebetanje o dizanju i spavanju?
Evo, ovome:
O svitanju na rijeci. Te nedjelje je još bilo nešto snijega, nije se do kraja otopio, ali je dan bio ugodan. Niti samo jutro nije bilo prehladno, ali ovaj trenutak svitanja… Lijepo je to, jako lijepo grije ranojutarnje sunce, a boje i energiju koju daje… Kad kod sam doživio izlazak sunca, uvijek sam se odlično osjećao u tom trenutku. Svaki put je to jedan lijep, skoro pa neponovljiv trenutak. Trenutak kad dan konačno krene, a noć konačno ode. A možće se i kakva zanimljiva fotkica napraviti. Usput, ovakve zrake sunca u fotoaparatu možete dobiti samo ujutro, navečer je sunce samo velika vatrena lopta koja nas pozdravlja, i želi nam laku noć.
Evo, ovo je samo minuticu, dvije prije samog izlaska, lijepe vatrene boje u kontrastu sa još uvijek hladnom riječnom vodom.
Trebao bi reći da sam na taj izletić na rijeku Dravu (pa se izletić pretvorio u izlet po Međimurju) išao s kolegama iz Fotokluba Čakovec, a zato da jednog odličnog pejzažnog fotografa, Krunoslava Lisca malo provezemo po Međimurju da vidi i ovaj kraj lijepe naše. S Krunom smo se povezali preko Fotokluba Zagreb, čiji je on član a njegovu smo izložbu ugostili ovdje u Čakovcu, krajem prošle godine.
Kako na rijeci nije bilo magle kojoj smo se nadali, relativno brzo smo produžili dalje. Put nas je vodio do Preloga, do njihove marine gdje sam zabilježio sljedeću fotku:
Toplo i hladno. Suce grije, ali snijeg se tada još nije dao. Danas ga hvala Bogu nema.
Čamac jutarnjim suncem obasjan.
Nakon šetnje po Marini, produžili smo do Mure, do Podturena. Ni to mjesto se nije pokazalo nešto posebno u to doba dana (već je bilo oko 9 sati), pa smo se samo prošetali, i produžili do gornjeg dijela Međimurja, do Štrigove. Za one koji znaju, otišli smo gore do Robadja gdje sam napravio ovu fotku:
Pada mi ona na pamet: “Na malome brijegu, usred vinograda”. Ako se pitate gdje su ti vinogradi, svugdje osim na fotki. I lijevo, i desno i iza mene. Eto, toliko za ovaj put, hvala na posjeti i do čitanja!
Triptih, tri fotke, tri scene, slične, a opet različite.
Bio je vjetrovit i još relativno hladan dan, tamo negdje u veljači. Otišao sam do obližnje šume, ili bolje reći pašnjaka nadomak grada i odlučio zabilježiti protok vremena na fotografiji. Kako, pitate se?
Mislim da sam već napominjao na ovom blogu, na fotosajmu održanom prošle jeseni kupio sam filter koji smanjuje količinu svjetla koja prolazi kroz njega 10 puta, i tako omogućava fotkanje dugim ekspozicijama i po danu.Trako su iduće tri fotke imale ekspozicije od 30ak pa i više sekundi, skoro pa usred bijela dana.
Kako vidite, na fotografiji je zabilježen i vjetar, tj. pomicanje grana, trave, oblaka, tako da sam dobio skoro pa sliku, a ne fotku. Meni draga fotka, a znam da ima još ljudi kojima se sviđa.
I opet jedno usamljeno drvo, ovaj put s refleksijom u potoku. I ovdje je vjetar puhao, no to se ne vidi toliko na samom drveću, više na oblacima. Ova mi je možda i najslabija od tri.
I treća i zadnja. Starci. Treba reći da su sve tri fotke dosta jako obrađene na kompjuteru. Ništa nisam dirao što se tiče kadra, ali su neke fotke HDRi, a poslije su još tonirane u boju koja mi je pasala s dotičnim kadrom. Eto, s ovim zapisom sam završio veljaču, idući zapis će biti iz ožujka. Pomalo nadoknađujem zaostatak.
Hvala na posjeti, ako vam se blog svidio, kliknite na gumbić ispod i podijelite ga sa svojim prijateljima!
Do čitanja!
Nećete vjerovati, ali s današnjim zapisom završavaju potpuno sniježne fotke ovogodišnje zime.
Već je i vrijeme, vičete vi! da, znam, ali kad sam u zaostatku s fotkama, a volim se u ovom kontektstu držati kronologije.
Dobro, samo tri fotke i to je to.
Jedna s groblja.
Jedna s jezera, nekima ne pašu linije dalekovoda, nekima pak to što sam odrezao vrh drva. Ovi potonji su u pravu,
dok su žice tu, i teško ih je izbjeći, a nisam ih želio brisati sa fotke jer bi tražilo poprilično crtanja i musanja po fotki.
I evo, posljednja potpuno sniježna, neka bude ova CB tragova koji nestaju.
Nemam nešto puno pisati, sve tri fotke nastale su u krugu od 100 metara u međimuskom mjestu Svetom Križu, jednog
lijepog zimskog dana. Eto, hvala na posjeti i pozdrav do idućeg bloga!
Filip | 
04 24th, 2010| 
Dakle, ovaj zapis je bitan po tome što:
Proljeće je, dani su topliji i duži, i veselim se novim izletima biciklom.
slušaju turističkog vodiča.
