Filip Lučin

Evo me i kod trećeg nastavka mojih fotki i impresija sa izleta u Mađarsku. Evo, danas je točno mjesec od događaja. Dakle, danas  (ponajviše)  o Dvorcu grofa Feštetića u gradu Keszthely-u na rubu jezera Balaton.  Prvo ukratko o samom gradu. Iako ima samo oko 21 000 stanovnika grad je bogat muzejima,  ima ih čak 9! Iako je područje uz Balaton na kojem se nalazi sam grad naseljavano od rimskog doba, grad se prvi puta spominje 1247. g. Od 1421. g. grad je ono što bi mi zvali “trgovište”.

Dvorac Feštetić, panorama.

Gradnju dvorca započeo je Kristóf Feštetić, 1769. a današnji izgled dvorac je dobio između 1883 i 1887. Dvorac ima čak 101 sobu!

I sam ulaz na dvorište je dostojan veličine samog dvorca.

Zanimljiva je priča vezana uz trenutnog vlasnika dvorca. Naime, to je Mađarska država. Pitate što je tu čudno? Da, ništa. No, priča ide ovako. Posljednji živi Feštetić rođen je malo prije kraja drugog svjetskog rata, pa su tako Feštetići prebjegli u Austriju da ih ne bi stigla osveta komunista koji su nadirali sa istoka.

Dvorac je nakon toga nacionaliziran i tako je bilo do demokratskih promjena. Nakon istih, Mađarska država željela je vratiti dvorac zakonitom vlasniku, no pojavio se problem što je g. Feštetić bio običan službenik u banci koji je kao i većina nas živio od svoje plaće, daleko od glamura aristokracije. S obzirom da održavanje zgrade koja ima 101!sobu traži malo više od klasične plaće, gospodin Feštetić je poklonio dvorac nazad Mađarskoj, a za sebe je zadržao jednu sobu u koju s vremena na vrijeme navrati.

Treba reći da se u dvorcu nalazi jedinstvena knjižnica sa čak 90 000 jedinica, enciklopedija, beletristike iz vremena provjetiteljstva, stručne literature, itd. U dvorcu ima i muzej, ili muzeji sa različitim postavima.

Ne znam da li se u samom dvorcu održavaju vjenčanja, ali pred dvorcem se zasigurno puno mladenaca fotografiralo. Kroz nekih  sat vremena koji smo mi proveli oko dvorca, mjenjali su se kao na traci, ja sam ih vidio barem 3 para, a vjerujem da ih je bilo i više. Na ovoj fotki je kolega Dadek sa suprugom.

Dosta sam fotki napravio oko dvorca, no završavam sa ovom. Pa imam još nešto fotki iz samog grada i sa čuvenog Balatona!

Sam grad Kestzehely ima lijep korzo, sa mnoštvom kafića, pizzeria, suvenirnica. Nažalost, nismo baš imali vremena sjesti na isti, ali nekoliko fotografija sam zabilježio. Do Balatona smo išli pješke, pa su nas domaćini požurivali, inače bi mi valjda do 5 popodne samo u Kestzehely-u ostali.

Zanimljiva kuća.

Na korzu.

Kolega iz Mađarske, Kristzian,  čeka da se ne bi netko zagubio.

I šećer na kraju, čuveni Balaton!

Kako na cugu nismo stigli sjesti u samom gradu, nekolicina nas je sjela na Balatonu, pa eto, ovo je jedina fotka za danas. Eto, toliko što se Kestzehely-a tiče. Ja mogu reći da svakako preporučam posjet istome, od granice do tamo nema ni 100 kilometara, a isplati se posjetiti i ima se puno toga za vidjeti. Ja sam očaran svime što sam tamo vidio.

Loakciju ću vam ostaviti na karti, i za idući blog najaviti vam fotke iz rezervata bivola! Hvala na posjeti i do čitanja!
[mappress]

Podijelite ovo / Share this

Kao što sam i napisao prošli put, iduća postaja našeg izleta u Mađarskoj bila je zvjezdasta tvrđava, jedinstvena u Evropi. Nalazi se nedaleko od Balatona, kraj mjesta Balatonszentgyörgy. Oko tvrđave je i dosta ruralnih pa i povjesnih elemenata. Naime, ako sam dobro shvatio muzej bi trebao prikazivati kako je izgledao život u i oko tvrđave u vrijeme borbe protiv Turaka, dakle u 16 i 17 stoljeću.

Pa da onda krenem prvo sa tvrđavom, a poslije ću pokazati ono okolo nje.

Na ulazu u tvrđavu vidi se tlocrt tvrđave, osim prizemlja, ima i prvi kat i podrum. A i objašnjava zašto se zove zvjezdasta tvrđava. U svakoj od prostorija , a ima ih 9 postavljeni su modeli ljudi zajedno sa prikazom života tih nekih pojedinaca, pa ima soba za mučenje, zapovjednikova prostorija, itd.

Ja nisam unutra nešto puno fotkao, pa samo par detalja:

Zanimljiva naprava.

Maketa tvrđave.

Ovakve figurice obučene u povijesne odore nalaze se na katu tvrđave. Visina je oko 30, 40 cm.

U podrumu pak su dječji motivi, lutkice i plišani medjvjedići. Možda je malo groteskno da tamo gdje su prizori mučenja iz 16 stoljeća, samo malo dalje imate hrpu plišanih medvjedića, no dmaćinima se to očito činilo zgodnim, pa tko sam ja da sudim.

Medvjedići.

No, najviše osmjeha prouzrokovala je ova scena:

Pretpostavljam da vam ne treba objašnjenje?

I jedna ajmo je nazvati umjetnička fotka napravljena na kružnim stepenicama koje vode na kat. Iste takve vode i u podrum.

Nakon šetnje po dvorcu, prošetao sam dvorištem.

Za oko mi je zapela ova maketa jedrenjaka. Koliko me sjećanje služi, radi se o prvom jedrenjaku koji je zaplovio Balatonom prije dvjestotinjak godina.Balaton je nedaleko od tvrđave, pa je tako i ovaj jedrenjak našao mjesto ovdje. Što se godina godina jedrenjaka tiče, nemojte me držati za riječ nisam baš zapisao.

Lijepa terasa pod kojom možete pojesti i popiti nešto.

Iza dvorca je i ograđeni prostor u kojem su životinje, koze, konji, itd.

U dvorištu ima još svačega, alata, kuhinjskog pribora, maketa starijih kuća koje su iskopane na nalatištu, itd. Sve u svemu, zanimljiva lokacija i još jednom preporuka da posjetite i ovo mjesto ako budete imali prigode.

Evo, zalijepit ću vam i kartu da ne lutate!
[mappress]

Eto, toliko za ovaj put. U sljedećem blogu povest ću vas do prekrasnog dvorca Feštetić u gradu Kestzehely-u.

Podijelite ovo / Share this

U sklopu međunarodne suradnje fotoklubova Hrvatske, Slovenije i Mađarske, 29.5. i ja sam bio na izletu koji su nam organizirali kolege iz Mađarske. Program koji su nam pripremili je bio vrlo zanimljiv, od posjete rezervatu bivola, posjetu gradu Keszthely-u na jugozapadnom rubu Balatona – mađarskog mora, posjet zvjezdastoj tvrđavi kraj mjesta Balatonszentgyörgy i naravno šetnju Nagykanizsa-om. O posljednjem ću danas pisati.

Tko o čemu, ja o vremenu.

Ovako je izgledalo to subotnje jutro na graničnom prijelazu Goričan, tmurno i depresivno. Nekako je tradicija da kad se mi u FK Čakovec spremamo na nekakav izlet, da nemamo savršeno vrijeme. Ili barem odlično. Kao što vidite, jutro je obećavalo nastavak tradicije. No, kako je izlet odavna dogovoren, traži puno organizacije i truda, nema šanse da se otkaže.

Prvo vozilo koje smo pretekli na putu prema Nagykanizsa-i, bila ja ova Lada koju sad već rijetko viđamo na našim cestama. Kod Mađara se još vide i Trabanti pa i Wartburzi. Ovo je nekako bila voda na mlim nekim mojim stereotipima. Da odmah napišem, taj dan je sve njih pobacao u kantu za smeće i podsjetio me da o ničemu ne treba suditi na osnovu sjećanja i poluinformacija.

Uglavnom, do Nagykanizsa-e nas je dva put oprao pljusak, no, kad smo konačno stigli, oblaci su se počeli razilaziti provirilo je toplo kasno proljetno sunce i odmah smo svi živnuli. Jedna od brojnih gradskih crkava:

Nakon što smo se svi skupili, imali smo priliku još malo se provozati autima po gradu, do drugog parkirališta koje nije pod naplatom. Odavde smo krenuli na jednu turu gradom, pješice naravno. Već nakon prvih 50ak metara, Nagykanizsa mi se počela sviđati.

Jedan mali parkić u kojem je četri reda raznobojnih ruža koje su kao što vidite bile rasvjetane i pružale intenzivan miris. U parkiću su bile i biste mnogih poznatih Mađara.

Spomenik žrtvama Mađarske revolucije iz 1956., koju su Sovjeti ugušili u krvi. U nastavku slijedi nekoliko kadrova iz šetnje gradom.

Kroz hustor se dođe u ovo dvorište, koje jako privlačno izgleda, klupice, zelenilo, baš lijepo za sjesti u sjenu i odmoriti. U prizemlju su prodajna mjesta koja su nažalost uglavnom zatvorena. Mađarsku je recesija također gadno pogodila.

Mađarski orao i grb. Kako Hrvati s Mađarima dijele stoljeća zajedničke povijesti (nećemo ulaziti u kvalitetu odnosa, doduše. ) sličan orao ovome nalazi se i u Čakovcu, nedaleko od starog grada Zrinskih. Taj spomenik s orlom na vrhu podigli su baš Mađari i posvetili ga Nikoli Zrinskom junaku borbi s Turcima. Isto tako sam vidio dosta zastava sa povjesnim grbom koji sadrži šahovnicu, kao podsjetnik na doba kad su Hrvati bili pod krunom Sv. Stjepana.

Reklama neke banke, tko se ne sjeća ovog crtića? Za vas koji se sjećate, jedan za podsjetnik, a za one koji se ne sjećaju, evo da se zaraze. Službeni naziv je La Linea.

Kako nas je čekao bogat program, kroz grad smo prošli brže nego što bih ja to želio i uputili se na tržnicu.

Tržnica. Kao što vidite, natkrivena, i puno veća nego što ova fotka prikazuje. Kako nisam baš od fotkanja ljudi, a nisam ni ništa kupovao, relativno sam brzo izašao van. Tržnica je na više katova, u prizemlju su štandovi sa povrćem, voćem, sirevima, mesom, ono, kako to već na tržnicama je. Ono što sam nabrzinu preračunao, cijene nisu ništa povoljnije nego kod nas, iako bi se vjerujem našlo stvari za kupiti.

No, ipak sam nešto pofotkao i unutra.

Nakon tržnice, popakirali smo se u bus i krenuli prema sljedećem odredištu, Csillagvár-u, muzeju i utvrdi. O tome, idući put. No, prije nego završim blog, par mojih impresija o Nagykanizsy. U biti, prvo par informacija prepisanih iz turističke brošure koju su nam podijelili. Grad se prvi puta spominje 1245 godine. Kako u brošuri piše, u srednjem vijeku okupirali su ih Turci, nakon 90 godina okupacije, grad je oslobođen, ali je prosperirati počeo tek početkom 19. stoljeća. 1930. javlja se naftna industrija. No, kako je grad blizu granice, bio je na jedan način slijepo crijevo, zapostavljen pa su se industrija i ekonomija  se tek počela oporavljati 1960ih. Tijekom 90ih desio se kratkotrajni trgovački uzlet zbog mnoštva kupaca iz Hrvatske  kojoj je u to doba sve u Mađarskoj bilo značajno jeftinije. No, kako sami domaćini pišu, ni to im nije pomoglo pokrenuti ustajalu ekonomiju.  Ako vas zanima više, guglajte!

No, o mojim impresijama. Dakle, kako gore piše, mnogi od nas smo tih 90ih išli u Mađarsku u kupovinu. Pojedine dane u tjednu iz Čakovca je autobus vozio u Nagzkanizsa-u, pričekao vas ondje par sati dok ste obavili kupovinu i vratio vas nazad. Ja tada nisam vidio nešto grada, krajnji domet mi je bila tržnica na rubu grada, koja je bila nešto poput Arizone u Bosni. Ili poput sajmišta u bilo kojem našem malom ili većem gradu. Štandovi i prikolice. S obzirom na komunizam koji je vladao Mađarskom, očekivao sam vidjeti ružan grad socerealističke arhitekture, starih oronulih fasada, itd…
I vjerojatno nisam svojim fotkama to uspio dočarati, no grad je sve samo ne što sam ja očekivao. Ima, ima ružnih kockastih socrealističkih zgrada, ali su obojane lijepim bojama, i to je već skroz drugačiji dojam. No, ono što je bitnije je da ima jako puno građevina iz 18 i  19. stoljeća, obnovljenih i urednih. Široke čiste ulice, pune zelenila, lijepi parkovi, puno spomenika, crkava, itd. Dakle, jedan lijep, uređen srednje evropski grad. Ako vas put nanese u ove krajeve, svakako uzmite barem jedno popodne i za Nagykanizsa-u. Usput, ime grada znači Velika Kaniža. Eto, toliko za ovaj put, čitamo se uskoro!

Podijelite ovo / Share this

Iako će skoro ljeto, tek nedavno sam stigao uloviti sunčan vikend za malo proljetnih fotkica. Ništa posebno, malo poljskog cvijeća, uglavnom izbliza. Za one koji vole cvijeće i proljeće, vjerujem da će uživati. Ostali, pričekajte seriju zapisa sa izleta u Mađarsku.

Plavo i zeleno.

Još plavije i još zelenije.

Paučić i cvijetak.

I za kraj, Ivančica. Uživajte u proljeću, prije nego ga ubiju ljetnje sparine.
Pozdrav do idućeg bloga!

Podijelite ovo / Share this

U Mađarskoj.   Nešto sam učestao s posjetima susjednoj nam državi. Naime, ovaj mjesec, tj. prošli mjesec sam bio čak dva puta, dok sam zadnji put prije toga u Mađarskoj bio prije ….. petnaestak godina, i to u kupovini na tržnici na rubu  Nagykanizsy-e. Mnogi se iz ovog djela Hrvatske sjećaju tog doba kad se preko granice išlo po meso, sir, odjeću, na dobar ručak, i to sve po vrlo niskoj cjeni.  Od onda se mnogo toga promijenilo. Mađarska je država u EU, cijene više nisu tako niske kao nekada, a i ja sam nešto stariji.

Dobro, nakon uvoda red je i napisati malo o fotkanju. U Mađarsku sam otišao s prijateljima iz fotokluba, i to na ovu stranu koja graniči sa Slovenijom. Vjerujem da ste svi vidjeli fotke žute uljane repice u kontrastu sa plavim nebom i lijepim bijelim oblacima. Tome sam se i ja nadao, no vrijeme se nije baš slagalo sa mnom. Tako da je dan bio oblačan i dosta siv, no ipak na nebu je bio koji tamni oblak pa se dala napraviti i koja fotka.

Pa evo, fotke slijede.

Nebeska ptica.

Linije.

Električni pastir.

Podijelite ovo / Share this