Filip Lučin

Iako je ovo već doslovno lanjski snijeg, tek danas došlo je vrijeme za fotografije nastale kad je zadnji put snijeg napadao ovdje u Međimurju. Dosta sam fotografija napravio tih snježnih dana, kako u Čakovcu, tako i u okolici. No, za danas sam odlučio prikazati fotografije nastale u šetnji gradom. Kako ih je poprično, podijelit ću blog na dva dijela.

U šetnju gradom  sam krenuo relativno rano ujutro, sunce je taman izašlo i bilo nisko nad horizontom. Na ovoj fotki se lijepo ocrtava na prozorima zgrada. Iako nešto previše ne volim hladnoću zime pravi, vedri zimski dani su lijepi. Pogotovo ako ima snijega, jer nešto je posebno u plavom nebu, suncu i od snijega bijeloj zemlji.

U centru grada se nisam puno zadržavao, nego sam odmah krenuo prema gradskom parku.  Dvije linije i toplina sunca na granama prekrivenim snijegom.

Malo drugačiji kadar Čakovečkog dvorca.

Razglednica, zimska scena.

Zimska idila perivoja Zrinskih. I jedan gospodin da stavi točku na i.

Još jedna sličica iz parka. Možda sam mogao i maknuti ovu granu iz kadra…

I za kraj prvog dijela, stope, put i grane.

Podijelite ovo / Share this

Ono što sam o infracrvenoj fotografiji čitao na forumima je da se fotkanje izvan toplog dijela godine ne isplati. O, kako sam se iznenadio kad sam na kraju prošlogodišnje jeseni shvatio da to nije baš tako. Bila je to prva subota studenog mjeseca 2010. Vremenska prognoza je najavljivala magleno jutro, i tako sam ja odlučio otići na rub grada do predjela nazvanog “Globetka” da ulovim pokoji magleni motiv, i najbitnije potrošim filmove koji su mi već neko vrijeme stajali u raznim apratima. O njima nekom drugom prigodom, danas ću pokazati samo fotke nastale digitalijom.

Dakle, prvo dvije maglene fotke.

U boji se na ovoj fotki magla jasnije ističe, no nekako mi je fotka bila blijeda, pa sam se odlučio za ovakvu crno bijelu obradu, da naglasim sve linije drveća i da još uvijek zeleno rastlinje bude nešto svijetlije
nego što je bilo, baš zato da se drveće još jače ističe.

Na ovoj pak sam se ipak odlučio ostaviti boju, odgovarala mi je ova pomalo isprana boja koju je magla pravila. Naime, sunce je već bilo relativno visoko, ali je magle još bilo pa je svjetlost sunca koja je dolazial iza mojih leđa još uvijek ponešto prigušena.

I tako,  kad sam došao do jednog mjesta nekoliko stotina metara dalje od gornje fotke sunce je već dobrano izašlo, magla se razišla a ja sam kopajući po ruksaku pronašao IC filter kojeg sam slučajno ponio. Pa rekoh, gle, sunce tako lijepo grije, zašto ne bi provjerio što ću dobiti? Na moje iznanađenje, a da ne pričam o veselju itekako se imalo što dobiti u IC spektru. Pa evo, slijedi nekoliko fotki koje su mi se svidjele.

Ono što mi se sviđa kod IC fotografije je da kad fotka nastane (kod digitalnog medija), tek onda imate pred sobom bojanku koja ima samo linije ucrtane, sve ostalo ovisi o vašoj volji, želji i trenutnoj inspiraciji. Na ovoj fotki sam se odlučio na plavo bijelo žutu kombinaciju, nakako mi je najviše odgovaralo.

Ovdje pak sam ostavio žuto zeleno plavu obradu. Želeći prikazati kako se  promjenom onoga što smatramo normalnim (u ovom kontekstu normalnim bojama) lako može svakodnevni kadar učiti drugačijim, možda i zanimljvijim.

S ovom fotkom sam išao protiv struje, uglavnom nije nalazila previše pozitivne kritike, no meni nekako odgovara. Zašto, ne znam, ne mogu objasniti. Mislim da je za to kriv moj duh lutalice koji kad u stvarnosti vidi ovakav prizor, uvijek poželi krenuti između drveća, da vidim što je tamo iza.

Za razliku od prethodne, ovu se fotka mnogima svidjela. I meni. Markantno drvo koje znam i imam u podsvjesti već dosta vremena, no tek je infracrveni spektar boja dozvoilo da ga prikažem zanimljivog kakvo je.

I šećer na kraju, jedna vrba koja u stvarnosti uopće ne izgleda nešto posebno zanimljivo, no ovako u jednom poluzimskom prikazu, sa zanimljivim rasporedom grana.

Rado bi čuo i vaše mišljenje o IC fotkama, jel  vam se sviđa ovakav, drugačiji pogled na naš svijet?

Eto, toliko. Idući put zima!

Podijelite ovo / Share this

Odlučio sam sumirati svoju fotografsku 2010. Godinu zanimljivih događaja i fotografija. Od svakog mjeseca odabrao sam po jednu fotografiju koja je meni po nečemu najznačajnija. Pa krenimo.

Siječanj.

Godina je počela pomalo nekovencionalno, barem što se vremena tiče. U novogodišnjoj noći padala je kiša, dani koji su slijedili bili su neoubičajeno topli. Tako sam 3. siječnja biciklom došao do ovog mjesta na rijeci Muri, na kojem sam koristeći dugu ekspoziciju zabilježio ovaj trojac. Uz još dodatne obrade,  fotka je ispala baš onako kako mi je odgovaralo.

Veljača.

Svašta sam fotografirao u veljači, ali ova fotografija mi je nekako najdraža. Opet koristeći dugu ekspoziciju, uz pomoć vjetra, prikazao sam vrijeme na fotografiji, mediju koji bi trebao zamrzavati trenutke. Ja dapače, volim prikazati prolazak vremena na fotografiji poput ove.

Ožujak.

Ožujak je konačno donio kraj duge zime. Iako prve tri fotke to ne prikazuju, nekoliko dana nakon što sam fotografirao “Trojac na Muri”, pao je snijeg koji se topio, pa je pao novi, pa se topio, pa je pao novi, i tako sve do polovice ožujka. Sjećam se da mi je više bilo dovoljno snijega, da sam žudio za proljećem. Ova fotografija izlaska na rijeci Dravi mi je draga zbog toga što se i sad sjećam kako sam isčekivao da se pojavi, razmišljajući hoću li naći zanimljiv kadar. Mislim da sam uspio.

Travanj.

“U vječnosti ostavljen”. Fotografija koja je možda najzapaženija moja fotka, i to ne samo ove godine. Možda arhetipski primjer duge ekspozicije u fotografiji, no bitnije od toga, fotografija koja je pomogla nekome. Naime, krajem prošle godine na facebooku je udruga kadar 36 organizirala humanitarnu aukciju fotografija za bolesno dijete. Odlučio sam se uključiti i poslati ovu fotografiju ni sam ne znajući što očekivati. Ono čega sam se bojao da nitko neće željeti ponuditi početnu cijenu od 200 kuna za ovu fotografiju. Na kraju mjeseca fotografija je postigla znatno višu cijenu od početne, što je meni kao autoru donijelo dvostruko zadovoljstvo. Naravno, prvo ono egoistično, činjenica da je svakih nekoliko dana netko ponudio novu, višu cijenu, ali kad je sve završilo, osjećaj da je svota koju je fotografija postigla bolesnom djetetu donijela dovoljno novaca za više mjesečnu terapiju, to je ono što me ispunilo srećom. Jer, čvrsto vjerujem da se dobro dobrim vraća.

Svibanj.

U svibnju sam stvarno puno fotografirao. No, ova “Cvijetna pizza”, nekako mi je najdojmljivija fotografija. Fotografija je vesela, bogata detaljima, bojama, baš onakva kakav je bio i izlet u susjednu Mađarsku kod kolega, pa sad mogu reći i prijatelja iz fotokluba Nagykanizse. A mogu i bahato reći da čim sam zakoračio u dvorište ovog ogromnog dvorca u gradu Keszthely-u, da je ovo kadar kojeg sam vidio sa nekih stotinjak metara. Dakle, dođoh, vidjeh, pofotkah!

Lipanj.

Još sad me svrbe noge, kako su me komarci izgrizli za vrijeme dok je ova fotka nastajala. Ovo je jedan trenutak kad ste jednostavno na pravom mjestu u pravo vrijeme. Cijelo to popodne valjale su se nekakve proljetno ljetne olujice iznad mog kraja, bolje reći iznad kraja uz rijeku Muru. Opet sam koristio dugu ekspoziciju da prikažem kretnje olujnih oblaka, pomicanje klasja na onom vjetru koji prethodi ljetnom pljusku, a nadam se da se vide i zrake sunca koje se samo nekoliko kilometara zapadnije probijale između oblaka. One sekunde kad je završila ekspozicija, počele su padati prve kapi onoga što će biti kratkotrajni pljusak. Bio je to lijep dan.

Srpanj.

Ovu fotografiju nisam često prikazivao, no volim ju zbog toga što me podsjeća na bajke. Da znam crtati, ovako nekako bi izgledlo seoce sa crkvicom na vrh brda i svim ostalim što već u bajkama ide. Iako tehnički fotka i nije najsretnija, volim je zbog trenutka, zbog boja i zbog kadra. Trebam reći da je tog dana svjetlo fotografski bilo loše, da je često bilo sivo, tj. da se sunce i nije baš vidjelo kroz sive razvučene oblake, a meni se na vrh brijega na kojeg sam se jedva popeo biciklom ukazalo ovo;  da se sunce baš za mene prosulo na ovaj brežuljak. Samo se zbog toga isplatio sav taj trud.

Kolovoz.

Biti na našem plavom Jadranu, ljepota je sama za sebe. Vidjeti mjesto i imati kadar u glavi i prije nego što napravite fotku, još je ljepše. Dići se u rano ljetno jutro, praskozorje bolje reći, dočekati izlazak sunca, vidjeti da ono što ste zamislil dan prije imate na vašoj kartici… Vidjeti kako vam se iza leđa valjalju tamni oblaci koji vam ponude još fotografskih prilika, vidjeti duge, ma sve što jednom fotografu treba. I sve to napraviti u rasponu od 50ak minuta i otići ponovo spavati slušajući kako debele kapi ljetnog pljuska bubnjaju po krovu. Neprocjenjivo, je li?

Rujan.

Ova fotografija svakako odskače od svega onoga što inače radim. Opet su se Mađarska i prijatelji iz iste pokazali kao dobitna kombinacija. Razrušena vojarna, nekoliko rekvizita, lijepa djevojka i eto. Fotka je ovdje. Tehnički je dakako mogla biti bolja, ali za nekog kome je najbitnija oprema ultraširoki objektiv, stativ i set filtera, ovo je dobra fotka. Tim više što sam uspio napraviti nešto potpuno drugačije od svih drugih fotografa koji su tamo bili, a ideja mi je pala na samom mjestu.

Listopad.

Opet jedna ranojutarnja, opet na rijeci Dravi. I opet prikazivanje protoka vremena na fotografiji. Ova je fotografija upala u dosta oka, dobio sam dosta pohvala za nju, iako ne mogu reći da sam ju vizalizirao prije nego što je nastala. Znao sam da će ova krivulja obale dati zanimljiv izgled, no ovi oblaci koji svi redom izgledaju kao da su upalili warp pogon, oni su ono što ovu fotku za mene čine posebnom.

Studeni.

Ovo je zadnja fotka, tj. ovo je zadnja foto šetnja koju sam napravio prije nego što su mi se neke stvari u životu značajno promjenile, ne na dobro nažalost. No, ono što je počelo kao fotkanje magle u rano jutro studenog mjeseca, pretvorilo se u fotografiranje u infracrvenom spektru, koji ponekad i banalne kadrove čini puno zanimljivijima. Ovo drvo, njega sam zapazio prije… pa sigurno prije 5 godina, no nikako mi se nije činilo na dobroj poziciji da ga fotografiram na klasični način. No,  fotografirajući u IC sprektru, dobio sam nešto sasvim novo, drugačije. I tako je ova fotka postala Miss Studeni.

Prosinac.

Hm… Trojac na početku, trojac na kraju? Što to govori? I nisam to namjerno napravio, tek nakon što sam se nekoliko puta prošetao po ovom zapisu skužio sam to. Čime je ova fotka zaslužila biti najbolja? Ne znam, jednostavno volim ovakve fotografije, široke, boja zalaska, lijepih oblaka, relfeksija na vodi. Eto, lijepa mi je.

I tako, stala godina u 12 fotki… Cijenio bih ako bi i Vi dragi posjetitelju, napisali koju riječ o ovim fotkama. Sviđaju li vam se? Mislite da su zaslužile biti najboljima? Ne sviđaju vam se? Svejedno, napišite mi koji komentar, bit ću jako zahvalan.

Podijelite ovo / Share this