Barem fotografijom! 
Prizivam malo topline sa ovom toplom fotkom nastalom krajem proteklog proljeća. Kasno popodne, sunce je obasjalo žito. Nešto plavog neba i čovjek se odmah osjeća toplije.
Nikon D80+Sigma 10-20@10mm, f8, 1/20sec, ISO 100.
Ili refleksije. Ne znam, što je bolje? Da li nešto mora bljesnuti da bi se vidio odbljesak? Ili nešto mora reflektirati da bilo u refleksiji? Ili samo trabunjam bezveze? Neka, danas ću nakon duže vremena staviti više fotografija u jedan zapis. Jednostavno zato jer su tematski vezane i relativno slične jedna drugoj. Radi se o refleksijama (ili odbljescima ) drveća u vodi. Nekako mi se sviđa ta relativna plošnost u koju tridimenizonalni objekat prođe kad se odbljeskuje u vodi. (Ili reflektira. )
Serija sa prekrasnog izvora rijeke Kupe snimljena prošlog ljeta.
Pa još dvije obljesnoreflektivne sa obližnjih rijeka.
Eto, danas čitavih šest fotografija. Sve relfektirana do reflektirane. Ili odbljesnuta do odbljesnute. Ili nekako treće? Prokomentirajte ovu moju jezičnu egzibiciju. A možete i fotografije.
Iako je ploveći, možda stvarno izgleda kao lebdeći, ova brodica. Fotografirana nedavno na jezeru nedaleko, u pravoj kombinaciji sunca, magle i oblaka. Ah, pa zašto takvi uvjeti vladaju samo ujutro?! Vapim i vičem, zašto popodne nema savršenih uvjeta za fotkanje, zašto me prokletstvo ranojutarnjeg ustajanja prati i ovdje?
Vjerojatno zato jer (ipak) nema kruha bez motike, jer čovjek cijeni ono što je dobio tek nakon što se i namučio zbog toga. Jer vele Englezi, kako došlo tako o’šlo, easy come – easy go. Ono što čovjek stekne olako, preko noći, sklon je isto tako ispustiti, kroz prste, preko noći. Naprotiv, ono što je plod muke itekako razmisli hoće li samo tako ispustiti iz šake.
Iako je malo nategnuto uspoređivanje ovog propuštanja kroz šake i fotografije, ipak u ovoj pejzažnoj fotografiji kojom se pokušavam baviti rano jutro nudi određene stvari kojih nema u ostatku dana. Koje? Pa recimo, dizanje u gluho doba noći i prije nego što se na istoku uopće počne plaviti nebo, pa onda jutarnja hladnoća, pa…. Aha, trebao sam pisati o prednostima.
Magija početka novog dana. Definintivno je to nešto posebno. Ne, nije isto kad se ima vremena dočekati ga negdje na zanimljivom mjestu koliko god hladno ili vruće bilo, ili dok u žurbi na posao, školu ili gdje god primjetimo izlazak sunca. Kad smo u žurbi, obično primjetimo da je sunce izašlo i to je to, obaveze naprave svoje. Reći, evo ga, novi dan je preda mnom, sunce je ovdje, kreće novi krug života. To je ona magija. Ako ste još i na pravom mjestu u vlastiotom miru još i bolje. Rano jutro nudi nama koji živimo u gradovima (koliko god mali ili veliki bili) neuobičajenu tišinu, u kojoj imamo mogućnost čuti život oko nas. Ptice, ostale životinje, vjetar. Ako smo na dobrom mjestu ima šanse vidjeti kakvu srnu, zeca, čuti sokola, sjenice, djetlića, što god…
Pa doći na obalu jezera i uživati u spokoju plave jedrilice, dok iznad nas sunce pokušava razbiti maglu, ugrijati nas i prirodu nakon smrnutog hladnog svitanja. Jutarnje svjetlo i jutarnji uvjeti i najobičniju grabu punu mutne vode sa najobičnijom plexi jedrilicom pretvaraju u trenutak za kontempliranje i pamćenje, u scenu iz neke druge priče.
Eto, lebdim polagano, uživam, isplati se dignuti rano. Jel’da?
Filip | 
11 29th, 2011| 
