Barem fotografijom! 
Prizivam malo topline sa ovom toplom fotkom nastalom krajem proteklog proljeća. Kasno popodne, sunce je obasjalo žito. Nešto plavog neba i čovjek se odmah osjeća toplije.
Nikon D80+Sigma 10-20@10mm, f8, 1/20sec, ISO 100.
Iako je ploveći, možda stvarno izgleda kao lebdeći, ova brodica. Fotografirana nedavno na jezeru nedaleko, u pravoj kombinaciji sunca, magle i oblaka. Ah, pa zašto takvi uvjeti vladaju samo ujutro?! Vapim i vičem, zašto popodne nema savršenih uvjeta za fotkanje, zašto me prokletstvo ranojutarnjeg ustajanja prati i ovdje?
Vjerojatno zato jer (ipak) nema kruha bez motike, jer čovjek cijeni ono što je dobio tek nakon što se i namučio zbog toga. Jer vele Englezi, kako došlo tako o’šlo, easy come – easy go. Ono što čovjek stekne olako, preko noći, sklon je isto tako ispustiti, kroz prste, preko noći. Naprotiv, ono što je plod muke itekako razmisli hoće li samo tako ispustiti iz šake.
Iako je malo nategnuto uspoređivanje ovog propuštanja kroz šake i fotografije, ipak u ovoj pejzažnoj fotografiji kojom se pokušavam baviti rano jutro nudi određene stvari kojih nema u ostatku dana. Koje? Pa recimo, dizanje u gluho doba noći i prije nego što se na istoku uopće počne plaviti nebo, pa onda jutarnja hladnoća, pa…. Aha, trebao sam pisati o prednostima.
Magija početka novog dana. Definintivno je to nešto posebno. Ne, nije isto kad se ima vremena dočekati ga negdje na zanimljivom mjestu koliko god hladno ili vruće bilo, ili dok u žurbi na posao, školu ili gdje god primjetimo izlazak sunca. Kad smo u žurbi, obično primjetimo da je sunce izašlo i to je to, obaveze naprave svoje. Reći, evo ga, novi dan je preda mnom, sunce je ovdje, kreće novi krug života. To je ona magija. Ako ste još i na pravom mjestu u vlastiotom miru još i bolje. Rano jutro nudi nama koji živimo u gradovima (koliko god mali ili veliki bili) neuobičajenu tišinu, u kojoj imamo mogućnost čuti život oko nas. Ptice, ostale životinje, vjetar. Ako smo na dobrom mjestu ima šanse vidjeti kakvu srnu, zeca, čuti sokola, sjenice, djetlića, što god…
Pa doći na obalu jezera i uživati u spokoju plave jedrilice, dok iznad nas sunce pokušava razbiti maglu, ugrijati nas i prirodu nakon smrnutog hladnog svitanja. Jutarnje svjetlo i jutarnji uvjeti i najobičniju grabu punu mutne vode sa najobičnijom plexi jedrilicom pretvaraju u trenutak za kontempliranje i pamćenje, u scenu iz neke druge priče.
Eto, lebdim polagano, uživam, isplati se dignuti rano. Jel’da?
Rijetko sam zadnjih mjeseci bio zadovoljan s fotografijama koje sam radio. Još rijeđe sam ih obradio isti dan kad su i nastale. Ove nedjelje, bio sam s prijateljem Davorinom na jutarnjem fotkanju sjeverno i istočno od Čakovca. Obično bi otišli nekud na vodu, na Dravu. No, rekli smo da bi mogli malo promjeniti lokaciju. Naime, rana je jesen vrijeme laganih magli koje pejzažnim fotografima odgovaraju k’o budali šamar. A taj dio Međimurja iznad Čakovca je onako, lagano namreškan, rekli bi valovit kako se spušta prema rijeci Muri.
Svitanje kao svitanje, svako je lijepo. No, nit’ je magla bila pregusta, nit’ je na nebu bilo kakvog oblačka, nit’ je bilo kakvih zanimljviih objekata da kadar naprave zanimljivijm pa sam se snalazio sa strinštom, i raznim biljkama koje još uvijek rastu u ovo doba godine. Fotografije OK, ima nešto za blog, ali nisu te fotografije te koje su mi se svidjele. Nisu ni one iz Sivičke šume koju smo posjetili, nedaleko od mjesta na kojem smo fotografirali izlazak sunca. Da, bilo je probijanja zraka sunca kroz krošnje, no ja to nekako nisam uspio zabilježiti.
Pa što je onda, pitate se možda? Pa, posle smo se još odvezli do rijeke Mure u mjestu Podturen. Ondje me toplo jesensko sunce podsjetilo na IC filter koji uvijek vučem sa sobom. E, tu sam napravio posao, čini mi se. Bila je jedna vrba koja mi je odmah zapela za oko, ali fotografija na rijeci mi je još draža. Mislim da sam konačno polovio obradu IC fotografije da konačan rezultat bude otprilike onakav kakav sam zamislio. Znam da bi fotka bila poprilično dosadna u klasničnom obliku, ali IC obrada daje joj jedan drugačiji štih, pa onda ono što je poznato više i nije tako poznato. I za kraj, nekako mi se čini da je jutro bolje vrijeme za fotografiranje IC od podneva. Ne mogu to ničim dokazati, ali eto takav me osjećaj prati.
Dobro, evo konačno i te fotke. Nadam se da zaslužuje ovoliki uvod. Kao i uvijek, vaši komentari su dobrodošli, a slobodno ovaj blog podijelite sa vašim prijateljima na socijalnim mrežama. Hvala!
Nikon D80+Sigma 10-20@20mm, f9, 30 sec, ISO 320, Cokin IC filtar
Danas, nešto malo drugačije. Kako već vjerojatno znate, naviše volim fotografirati pejzaže. Ako možda niste pročitali, ovdje je objašnjenje. No, kako se s vremena na vrijeme volim prošetati mojim malim gradom, tako tu i tamo ulovim koji detalj gradskih zidova, krovova, itd. Tako danas predstavljam dvojac na visokom položaju, na zubatom zimskom suncu. Fotka je naime nastala krajem siječnja tekuće godine.
Nikon D80, Tamron 70-300@300mm, f8, 1/500, ISO 200.
Nešto u zadnje vrijeme puno manje idem na izlete biciklom. Jedno popodne, prije nekoliko vikenda sam se zaletio do rijeke Drave. Kako zalazak sunca koji sam se namjerio fotkati i nije bio baš spektakularan, ostala mi je ova čeka. Nakon što sam je fotografirao, odpedalirao sam kući.
Nikon D80 + Sigma 10-20@10mm, f9, 1/13sec, ISO 250
Filip | 
11 29th, 2011| 
