Nešto dugo nisam ništa pisao. Danas ćemo o vožnji prema Murskom Središću, no malo zaobilaznijim putem. Ne puno, ali toliko da izbjegnem najviše uspone i vožnju glavnom cestom. I nastavit ću vožnjom nizvodno uz rijeku Muru pa nazad prema Čakovcu.
Eto, radi se o ovoj ruti. Bio je topao i relativno oblačan dan, ono spremalo se na kišu, ali ništa definitivno. Negdje je padalo, negdje nije. Meni se potrefilo da mi je čak dva puta padalo.
Krenimo prvo sa jednom panoramicom, nazvah je Međimurje, široko (relativno) i ravno (relativno)
Put me vodio do mjesta zvanog Vratišinec, kraj groblja se nalazi ovaj spomenik žrtvama ratova (drugog svjetskog i Domovinskog).
Kako je groblje malo prije samog mjesta, dok sam došao do crkve pomalo su se počeli nadvijati nešto tmurniji oblaci. No, sunce se još probijalo kroz oblake i davalo prekrasno svjetlo. Crkva je odmah dobila drugačiju boju, no nažalost bilo je krivo doba dana za bolji kadar.
Krenuo sam dalje prema Murskom Središću, jezerima na rubu grada. Nisam ništa pofotkao. Barem ne ništa što bi zaslužilo objavljivanje. Tako da je idući spomena vrijedan kadar nastao nekoliko kilometara nizvodnije uz Muru, kod Peklenice. Mislio sam se spustiti do same rijeke Mure, no pogled na nebo me zaustavio.
I tako je nastala ova fotka:
Nekoliko sekundi nakon što je ekspozicija završila, spustio se ljetni pljusak. Onako, lijepo polagano, bez stresa i nervoza. Tako sam se i ja lagano spustio nazad do ceste gdje sam na autobusnom stajalištu pričekao nekiliko minuta dok pljusak nije prestao. Prilažem video da potvrdim sve što sam napisao.
Čim je pljusak prestao, nastavio sam prema istoku, da bi kod mjesta Miklavec zapazio ovaj kadar.
Crni oblaci s lijeva, sunce nisko s desna, jedno usamljeno drvo uz puteljak, što bi čovjek više poželio?
DUGU! Vičete vi.
Da, da. Nekoliko kilometara dalje, kod mjesta Celine opet me uhvatio pljusak. Kako sam opet čekao pod nadstrešnicom autobusnog stajališta, oblaci su opet otišli na istok, na zapadu se opet probilo sunce i nastala je lijepa duga. Već dugo vremena nisam vidio cijelu dugu, a kamoli je fotkao. Pa evo, ovaj put sam imao tu sreću. I tako sam ja nakon što sam pofotkao dugu, veselo zasjeo na svoju srebrnu strelu i odpedalirao kući.
Još ću ostaviti i Google kartu da vidite gdje je točno pojednina fotka nastala i to je to. Hvala na posjeti i do čitanja. Idući put, vjerujem s morskim motivima!
U sklopu međunarodne suradnje fotoklubova Hrvatske, Slovenije i Mađarske, 29.5. i ja sam bio na izletu koji su nam organizirali kolege iz Mađarske. Program koji su nam pripremili je bio vrlo zanimljiv, od posjete rezervatu bivola, posjetu gradu Keszthely-u na jugozapadnom rubu Balatona – mađarskog mora, posjet zvjezdastoj tvrđavi kraj mjesta Balatonszentgyörgy i naravno šetnju Nagykanizsa-om. O posljednjem ću danas pisati.
Tko o čemu, ja o vremenu.
Ovako je izgledalo to subotnje jutro na graničnom prijelazu Goričan, tmurno i depresivno. Nekako je tradicija da kad se mi u FK Čakovec spremamo na nekakav izlet, da nemamo savršeno vrijeme. Ili barem odlično. Kao što vidite, jutro je obećavalo nastavak tradicije. No, kako je izlet odavna dogovoren, traži puno organizacije i truda, nema šanse da se otkaže.
Prvo vozilo koje smo pretekli na putu prema Nagykanizsa-i, bila ja ova Lada koju sad već rijetko viđamo na našim cestama. Kod Mađara se još vide i Trabanti pa i Wartburzi. Ovo je nekako bila voda na mlim nekim mojim stereotipima. Da odmah napišem, taj dan je sve njih pobacao u kantu za smeće i podsjetio me da o ničemu ne treba suditi na osnovu sjećanja i poluinformacija.
Uglavnom, do Nagykanizsa-e nas je dva put oprao pljusak, no, kad smo konačno stigli, oblaci su se počeli razilaziti provirilo je toplo kasno proljetno sunce i odmah smo svi živnuli. Jedna od brojnih gradskih crkava:
Nakon što smo se svi skupili, imali smo priliku još malo se provozati autima po gradu, do drugog parkirališta koje nije pod naplatom. Odavde smo krenuli na jednu turu gradom, pješice naravno. Već nakon prvih 50ak metara, Nagykanizsa mi se počela sviđati.
Jedan mali parkić u kojem je četri reda raznobojnih ruža koje su kao što vidite bile rasvjetane i pružale intenzivan miris. U parkiću su bile i biste mnogih poznatih Mađara.
Spomenik žrtvama Mađarske revolucije iz 1956., koju su Sovjeti ugušili u krvi. U nastavku slijedi nekoliko kadrova iz šetnje gradom.
Kroz hustor se dođe u ovo dvorište, koje jako privlačno izgleda, klupice, zelenilo, baš lijepo za sjesti u sjenu i odmoriti. U prizemlju su prodajna mjesta koja su nažalost uglavnom zatvorena. Mađarsku je recesija također gadno pogodila.
Mađarski orao i grb. Kako Hrvati s Mađarima dijele stoljeća zajedničke povijesti (nećemo ulaziti u kvalitetu odnosa, doduše. ) sličan orao ovome nalazi se i u Čakovcu, nedaleko od starog grada Zrinskih. Taj spomenik s orlom na vrhu podigli su baš Mađari i posvetili ga Nikoli Zrinskom junaku borbi s Turcima. Isto tako sam vidio dosta zastava sa povjesnim grbom koji sadrži šahovnicu, kao podsjetnik na doba kad su Hrvati bili pod krunom Sv. Stjepana.
Reklama neke banke, tko se ne sjeća ovog crtića? Za vas koji se sjećate, jedan za podsjetnik, a za one koji se ne sjećaju, evo da se zaraze. Službeni naziv je La Linea.
Kako nas je čekao bogat program, kroz grad smo prošli brže nego što bih ja to želio i uputili se na tržnicu.
Tržnica. Kao što vidite, natkrivena, i puno veća nego što ova fotka prikazuje. Kako nisam baš od fotkanja ljudi, a nisam ni ništa kupovao, relativno sam brzo izašao van. Tržnica je na više katova, u prizemlju su štandovi sa povrćem, voćem, sirevima, mesom, ono, kako to već na tržnicama je. Ono što sam nabrzinu preračunao, cijene nisu ništa povoljnije nego kod nas, iako bi se vjerujem našlo stvari za kupiti.
No, ipak sam nešto pofotkao i unutra.
Nakon tržnice, popakirali smo se u bus i krenuli prema sljedećem odredištu, Csillagvár-u, muzeju i utvrdi. O tome, idući put. No, prije nego završim blog, par mojih impresija o Nagykanizsy. U biti, prvo par informacija prepisanih iz turističke brošure koju su nam podijelili. Grad se prvi puta spominje 1245 godine. Kako u brošuri piše, u srednjem vijeku okupirali su ih Turci, nakon 90 godina okupacije, grad je oslobođen, ali je prosperirati počeo tek početkom 19. stoljeća. 1930. javlja se naftna industrija. No, kako je grad blizu granice, bio je na jedan način slijepo crijevo, zapostavljen pa su se industrija i ekonomija se tek počela oporavljati 1960ih. Tijekom 90ih desio se kratkotrajni trgovački uzlet zbog mnoštva kupaca iz Hrvatske kojoj je u to doba sve u Mađarskoj bilo značajno jeftinije. No, kako sami domaćini pišu, ni to im nije pomoglo pokrenuti ustajalu ekonomiju. Ako vas zanima više, guglajte!
No, o mojim impresijama. Dakle, kako gore piše, mnogi od nas smo tih 90ih išli u Mađarsku u kupovinu. Pojedine dane u tjednu iz Čakovca je autobus vozio u Nagzkanizsa-u, pričekao vas ondje par sati dok ste obavili kupovinu i vratio vas nazad. Ja tada nisam vidio nešto grada, krajnji domet mi je bila tržnica na rubu grada, koja je bila nešto poput Arizone u Bosni. Ili poput sajmišta u bilo kojem našem malom ili većem gradu. Štandovi i prikolice. S obzirom na komunizam koji je vladao Mađarskom, očekivao sam vidjeti ružan grad socerealističke arhitekture, starih oronulih fasada, itd…
I vjerojatno nisam svojim fotkama to uspio dočarati, no grad je sve samo ne što sam ja očekivao. Ima, ima ružnih kockastih socrealističkih zgrada, ali su obojane lijepim bojama, i to je već skroz drugačiji dojam. No, ono što je bitnije je da ima jako puno građevina iz 18 i 19. stoljeća, obnovljenih i urednih. Široke čiste ulice, pune zelenila, lijepi parkovi, puno spomenika, crkava, itd. Dakle, jedan lijep, uređen srednje evropski grad. Ako vas put nanese u ove krajeve, svakako uzmite barem jedno popodne i za Nagykanizsa-u. Usput, ime grada znači Velika Kaniža. Eto, toliko za ovaj put, čitamo se uskoro!
Prethodni zapis završio sam s pivom. Ono o čemu će ovaj zapis kazivati je sam uspon do vrha Sveti Duh.
Daklem, tako sam ja popio svoju pivicu, zajahao bicikl i krenuo prema sljedećoj postaji. Kad sam planirao put, gledajući Google Earth, mislio sam, pa što? Da, uspon je nekih 300 metara, ali kroz tri kilometra, pa nije nešto strašno. O, itekako sam pogriješio. Naime, uspon nede od točke a do točke b lijepo jednakim tempom, uspon je malo manji, pa malo veći, pa opet još malo veći.
Ovdje još uspon nije bio tako strašan. Brdo s lijeve strane fotke je moj cilj. Ne izgleda tako strašno, zar ne?
Uglavnom vrlo brzo sam sjahao s bicikla i cipelcugom ilitiga pješice nastavio prema vrhu. Kako sam oko ovih stvari tvrdoglav, nije mi padalo na pamet da se okrenem i odustanem.
Potočić ispred kuće, nije baš za vas ako imate slabi mjehur. Ovdje negdje sam prošao prvi kilometar uspona i znam da mi nije bilo svejedno.
Papa Gugl? Ima li još puno? Ima, ima kimnuo je glavom i plavom strelicom pokazao pravi put.
Mala bijela fleka s desne strane ekrana a u ravnini sa strelicom je moj cilj, Sv. Duh.
Onda jedno vrijeme nisam više ništa fotkao jer sam bio zauzet guranjem sebe i bicikla uzbrdo. Metar po metar, litru znoja po litru znoja, puf – pant i nekako sam se dovukao do Prigorca, tj. Do Friščićeva mlina u podnožju sela.
Uf… kako je odgovarala Jamnička. Da, tamo ispod znaka izvire voda iz planine da se čovjek može fino osvježiti. Uglavnom, za taj mlin sam imao svakave foto planove kad sam razmišljao o izletu. No, kad sam se konačno dovukao do njega, nisam imao volje za gotovo ništa. Osim toga, baš taj dan je bilo sve puno izletnika koji su se spuštali nizbrdo, tako da mi ni to nije išlo u račun.
Stoga, samo ovaj običan kadar Friščićeva mlina.
Od samog Mlina do Sv. Duha nije više puno ostalo, niti kilometar, ali uspona…. Da, njih nije nedostajalo. Do samog brda više nisu bili tako naporni, ali bilo ih je.
Zadnji dio puta. Brdo Sveti Duh je predamnom! Ako pažljivo pogledate na samom vrhu ćete vidjeti i vrh crkve.
No, već odavde sam vidio da doći do samog vrha neće biti nimalo lako.
Da, križni put. I bio je, ovakav uspon dugo nisam morao proći. Barem ne tegleći bicikl, fotoruksak, stativ (koji uzgred budi rečeno uopće nisam trebao! ) i dva fotoaparata… Što reći, uspon kratak ali intenzivan.
Ovo još nije sa samog vrha. Ima do gore još stotinjak metara. Vrlo strmih stotanjak metara. Ja ne znam dal se kuži, ali ove gorice su jako, jako strme. Onome tko to obrađuje…. kapa do poda!
Ovdje ubacujem panoramu koja fotografski nije Bog zna što, ali mislim da uspješno dočarava koliko je to sve zajedno strmo.
I onda dođete gore i ostanete razočarani. Naime, drveće je kako vidite previsoko da bi mogli imati lijep pogled u podnožje. Tamo gdje nema drveća, tamo vam je antena mobilne telefonije. Ah, planovi su zato da se izjalove, zar ne? Uglavnom kad sam stigao do vrha, trebalo mi je par minuta ono, odmora, da se malo stavim skupa.
I kako sam bio ljutit što nije bilo onako kako sam se nadao, nisam baš nešto ni pofotkao. Dalo se to i bolje napraviti.
Ali evo, prvo fotka same crkve.
Pa malo pogleda što sam uspio dograbiti kroz granje.
U donjem lijevom kutu se vidi dvorac Maruševac kojeg sam jesenas posjetio. Dvije fotke dvorca možete vidjeti ovdje.
Ovo bi bila simpatična fotka da nema ovog prokletog stupa. Pa zar svugdje moraju biti?! Uglavnom gospođa je do vrha došla malo prije mene, posjetiti grob. I mislim si, ne bi želio biti onaj koji nosi lijes do vrha. To stvano moraju biti jaki ljudi koji nešto tako mogu izvesti. Pa i sama gradnja crkve na ovakvom brdu je pravi pothvat… U međuvremenu su na vrh došli i domaći ljudi, i kad su spazili da sam do gore došao biciklom, i još k tome da se moram vratiti u Čakovec, počeli su se križati.
Kao i uvijek dodajem Google kartu da vidite gdje su pojedine fotke nastale.
[mappress]
A o povratku, u trećem i posljednjem zapisu, idući puta. Hvala na posjeti i do čitanja!
Tako je to kad čovjek kasni sa objavom fotki. Onda u travnju imate fokte iz veljače. Zimske, hladne i sniježne.
A dobro, valjda su dovoljno lijepe da vas zainteresiraju. Pa krenimo, sa dvije čakovečke.
Vukovarska. Za koji dan će sve ove japanske trešnje procvasti i ulica će izgledati skroz drugačije. Mislim da sam konačno našao kadar koji mi se sviđa, više ili manje.
Baptistička crkva.
Panorama jedne čudne šume. Malo obrađeno, sviđala mi se ovakva, malo dijabolična obrada.
Šuma ipak nije bila tako opasna, izašao sam van u lijepi zalazak. Dobro, nije još bio zalazak, ali kako je zimi sunce nisko, onda može i glumiti zalazak.
X onačava mjesto. Jedna serija na kojoj radim jako polako. Često i zaboravim na ovakve motive,
iako znaju biti zanimljivi. Na ovoj sam snijeg namjerno ostavio žućkastim, jer je sunce bilo nisko i pasala mi je takva pomalo zlaćana boja.
I posljednja za današnji zapis, “Posljednji Mohikanac” Lijepa je zima, samo, ne dok tako duuuugo traje.
I evo karte da vidite kak je na malom prostoru sve ovo pofotkano.
[mappress]
Eto, uz ove zimske motive, želim vam sretan Uskrs.
Eto nama na mom blogu opet snijega. Sad se najljepše rastopio pa mogu nastaviti.
Daklem, 16.1. otišao sam s ekpipom Fotokluba Čakovec na izlet na gore navedene lokacije. Kako to obično kod izleta u našem klubu biva, vrijeme nije bilo idealno. Ali dobro, tako to ide. Dan je bio siv i hladan, ono pravo zimski. Ta, kakav bi dan u sredini zime u Gorskom kotaru trebao biti? No, dobro. Da ne filozofiram previše, krenimo s nekoliko kadrova na putu prema Vrbovskom i iz samog Vrbovskog.
Dole smo išli kombijem kojeg nam je kolega Davorin osigurao i lijepo nam ovako reklamu napravio.
U Čakovcu se u to doba snijeg rastopio di podnošljive visine. U Gorskom kotaru su dakako i dalje
bili zimski uvjeti.
Nakon zagrijavanja uz jutarnju kavicu u lokalnoj birtiji, krenuli smo u obilazak mjesta. Mislim da smo tog dana bili poprilična atrakcija u Vrbovskom. Hrpa ljudi sa više foto aparata nego ruku, bilo nas je svugdje.
Evo nekoliko kadrova iz Vrbovskog:
Jedna panoramica iz Vrbovskog.
Nakon cca. 45 minuta šetnje, potrpali smo se u kombi i krenuli prema Kamačniku. Par minuta vožnje od mjesta gdje smo parkirali kombi. Snijega je bilo oko 15 do 30 cm, ovisi od mjesta do mjesta, ali bio je smrznut. Napominjem ovo jer je to bio dvosjekli mač. S jedne strane je bilo lakše hodati nego po običnom snijegu, no ne puno, jer su tragovi koji su već bili u snijegu bili tako raspoređeni da gotovo nikome nisu pasali da ih prate, a ako ste hodali po neugaženom snijegu, nakon svakog drugog ili trećeg koraka, propali ste dvadesetak cm, što opet nije baš ugodno. No, snašli smo se.
Ulaz u sam kanjon.
Odmah iz ulaska nalazi se (vjerujem) ruševina stare pilane.
Ovakvih mostića ima nekoliko.
Isti mostić.
Bilo je hladno ovih dana, no ne i jučer. Dobro, nije bilo +20 ali negdje oko 0, a osim toga nama je bilo vruće zbog hodanja pod punom spremom u zimskoj obleki. A neki od nas su se opremili i antifrizom.
Klasika.
Potok je na nekim mjestima stvarno bučan. U proljeće je to vjerojatno još jače i zanimljivije.
Autocesta prolazi iznad kanjona, negdje oko drugog kilometra od kraja.
S obzirom da nam vrijeme nije bilo naklonjeno, CB varijanta je najbolja za neke motive.
Refleksija.
Uglavnom do samog izvora nismo došli, jer smo procjenili da bi nam trebalo previše vremena i da bi se vraćali po mraku, što baš i nije pametno u ovim uvjetima jer na pojedinim mjestima put vodi i 10ak metara iznad potoka sa strmim liticama. Kad smo se vratili do kombija, bilo je još danjeg svjetla, pa smo se odlučili odvesti do Ogulina, nekih 25 km južnije.
Ogulin već izgleda malo “pristojnije” od Vrbovskog. Spomenik kralju Tomislavu podignut 1925.
Pogleda na Dobru s mosta.
Panorama trga u Ogulinu.
U Ogulinu smo naravno, opet stali na piću i čašici razgovora, komeniranje dana, pregled fotki, itd..
Znate kako već to ide.
Prema Čakovcu krenuli smo po mraku. Što i nije bilo teško s obzirom na doba godine.
Kao jedan od rijetkih koji nije drijemao u toplom kombiju napravio sam nekoliko dugih ekspozicija koje sam nazvao “30 sekundi na autocesti”. Ako vam se svidio ovaj ili neki drugi od mojih blogova, neka vam ne bude teško stisnuti jedan od ovih gumbića ispod i podijeliti ih sa vašim prijateljima na fejsu, twitter-u ili čemu već. Hvala!
Filip | 
07 27th, 2010| 
i odpedalirao kući.
) i dva fotoaparata… Što reći, uspon kratak ali intenzivan. 
