Filip | 
08 30th, 2011| 
Smiraji dana znaju biti tako fotogenični. Ni ovaj na jezeru na rijeci Dravi nije iznimka.
Nikon D80+Sigma 10-20@10mm, f11, 1/100sec, ISO 160
Nikola Marinković, Lidija Novak, Silvana Lucin, Peggy Grissom liked this post
Kol
27
U skladu sa trenutnom promjenom vremena (nije da se žalim). 
Nikon D80+sigma 10-20@10, f8, 1/20sec, ISO 100
Nikola Marinković liked this post
Kol
21
Ljeto je, vruće je ovdje kod nas, prognoze nam najavljuju tjedan obaranja rekordno visokih temperatura, vratio sam se s mora i stvarno mi treba osvježenje. Pa evo, jedna toplo hladna, zimska fotka.
Nikon D80+Sigma10-20@10mm, f9, 2.5sec, ISO 100
Silvana Lucin, Zlatko Lukic, Stjepan Foto Hranilovic liked this post
Sij
1
Odlučio sam sumirati svoju fotografsku 2010. Godinu zanimljivih događaja i fotografija. Od svakog mjeseca odabrao sam po jednu fotografiju koja je meni po nečemu najznačajnija. Pa krenimo.
Siječanj.
Godina je počela pomalo nekovencionalno, barem što se vremena tiče. U novogodišnjoj noći padala je kiša, dani koji su slijedili bili su neoubičajeno topli. Tako sam 3. siječnja biciklom došao do ovog mjesta na rijeci Muri, na kojem sam koristeći dugu ekspoziciju zabilježio ovaj trojac. Uz još dodatne obrade, fotka je ispala baš onako kako mi je odgovaralo.
Veljača.
Svašta sam fotografirao u veljači, ali ova fotografija mi je nekako najdraža. Opet koristeći dugu ekspoziciju, uz pomoć vjetra, prikazao sam vrijeme na fotografiji, mediju koji bi trebao zamrzavati trenutke. Ja dapače, volim prikazati prolazak vremena na fotografiji poput ove.
Ožujak.
Ožujak je konačno donio kraj duge zime. Iako prve tri fotke to ne prikazuju, nekoliko dana nakon što sam fotografirao “Trojac na Muri”, pao je snijeg koji se topio, pa je pao novi, pa se topio, pa je pao novi, i tako sve do polovice ožujka. Sjećam se da mi je više bilo dovoljno snijega, da sam žudio za proljećem. Ova fotografija izlaska na rijeci Dravi mi je draga zbog toga što se i sad sjećam kako sam isčekivao da se pojavi, razmišljajući hoću li naći zanimljiv kadar. Mislim da sam uspio.
Travanj.
“U vječnosti ostavljen”. Fotografija koja je možda najzapaženija moja fotka, i to ne samo ove godine. Možda arhetipski primjer duge ekspozicije u fotografiji, no bitnije od toga, fotografija koja je pomogla nekome. Naime, krajem prošle godine na facebooku je udruga kadar 36 organizirala humanitarnu aukciju fotografija za bolesno dijete. Odlučio sam se uključiti i poslati ovu fotografiju ni sam ne znajući što očekivati. Ono čega sam se bojao da nitko neće željeti ponuditi početnu cijenu od 200 kuna za ovu fotografiju. Na kraju mjeseca fotografija je postigla znatno višu cijenu od početne, što je meni kao autoru donijelo dvostruko zadovoljstvo. Naravno, prvo ono egoistično, činjenica da je svakih nekoliko dana netko ponudio novu, višu cijenu, ali kad je sve završilo, osjećaj da je svota koju je fotografija postigla bolesnom djetetu donijela dovoljno novaca za više mjesečnu terapiju, to je ono što me ispunilo srećom. Jer, čvrsto vjerujem da se dobro dobrim vraća.
Svibanj.
U svibnju sam stvarno puno fotografirao. No, ova “Cvijetna pizza”, nekako mi je najdojmljivija fotografija. Fotografija je vesela, bogata detaljima, bojama, baš onakva kakav je bio i izlet u susjednu Mađarsku kod kolega, pa sad mogu reći i prijatelja iz fotokluba Nagykanizse. A mogu i bahato reći da čim sam zakoračio u dvorište ovog ogromnog dvorca u gradu Keszthely-u, da je ovo kadar kojeg sam vidio sa nekih stotinjak metara. Dakle, dođoh, vidjeh, pofotkah!
Lipanj.
Još sad me svrbe noge, kako su me komarci izgrizli za vrijeme dok je ova fotka nastajala. Ovo je jedan trenutak kad ste jednostavno na pravom mjestu u pravo vrijeme. Cijelo to popodne valjale su se nekakve proljetno ljetne olujice iznad mog kraja, bolje reći iznad kraja uz rijeku Muru. Opet sam koristio dugu ekspoziciju da prikažem kretnje olujnih oblaka, pomicanje klasja na onom vjetru koji prethodi ljetnom pljusku, a nadam se da se vide i zrake sunca koje se samo nekoliko kilometara zapadnije probijale između oblaka. One sekunde kad je završila ekspozicija, počele su padati prve kapi onoga što će biti kratkotrajni pljusak. Bio je to lijep dan.
Srpanj.
Ovu fotografiju nisam često prikazivao, no volim ju zbog toga što me podsjeća na bajke. Da znam crtati, ovako nekako bi izgledlo seoce sa crkvicom na vrh brda i svim ostalim što već u bajkama ide. Iako tehnički fotka i nije najsretnija, volim je zbog trenutka, zbog boja i zbog kadra. Trebam reći da je tog dana svjetlo fotografski bilo loše, da je često bilo sivo, tj. da se sunce i nije baš vidjelo kroz sive razvučene oblake, a meni se na vrh brijega na kojeg sam se jedva popeo biciklom ukazalo ovo; da se sunce baš za mene prosulo na ovaj brežuljak. Samo se zbog toga isplatio sav taj trud.
Kolovoz.
Biti na našem plavom Jadranu, ljepota je sama za sebe. Vidjeti mjesto i imati kadar u glavi i prije nego što napravite fotku, još je ljepše. Dići se u rano ljetno jutro, praskozorje bolje reći, dočekati izlazak sunca, vidjeti da ono što ste zamislil dan prije imate na vašoj kartici… Vidjeti kako vam se iza leđa valjalju tamni oblaci koji vam ponude još fotografskih prilika, vidjeti duge, ma sve što jednom fotografu treba. I sve to napraviti u rasponu od 50ak minuta i otići ponovo spavati slušajući kako debele kapi ljetnog pljuska bubnjaju po krovu. Neprocjenjivo, je li?
Rujan.
Ova fotografija svakako odskače od svega onoga što inače radim. Opet su se Mađarska i prijatelji iz iste pokazali kao dobitna kombinacija. Razrušena vojarna, nekoliko rekvizita, lijepa djevojka i eto. Fotka je ovdje. Tehnički je dakako mogla biti bolja, ali za nekog kome je najbitnija oprema ultraširoki objektiv, stativ i set filtera, ovo je dobra fotka. Tim više što sam uspio napraviti nešto potpuno drugačije od svih drugih fotografa koji su tamo bili, a ideja mi je pala na samom mjestu.
Listopad.
Opet jedna ranojutarnja, opet na rijeci Dravi. I opet prikazivanje protoka vremena na fotografiji. Ova je fotografija upala u dosta oka, dobio sam dosta pohvala za nju, iako ne mogu reći da sam ju vizalizirao prije nego što je nastala. Znao sam da će ova krivulja obale dati zanimljiv izgled, no ovi oblaci koji svi redom izgledaju kao da su upalili warp pogon, oni su ono što ovu fotku za mene čine posebnom.
Studeni.
Ovo je zadnja fotka, tj. ovo je zadnja foto šetnja koju sam napravio prije nego što su mi se neke stvari u životu značajno promjenile, ne na dobro nažalost. No, ono što je počelo kao fotkanje magle u rano jutro studenog mjeseca, pretvorilo se u fotografiranje u infracrvenom spektru, koji ponekad i banalne kadrove čini puno zanimljivijima. Ovo drvo, njega sam zapazio prije… pa sigurno prije 5 godina, no nikako mi se nije činilo na dobroj poziciji da ga fotografiram na klasični način. No, fotografirajući u IC sprektru, dobio sam nešto sasvim novo, drugačije. I tako je ova fotka postala Miss Studeni.
Prosinac.
Hm… Trojac na početku, trojac na kraju? Što to govori? I nisam to namjerno napravio, tek nakon što sam se nekoliko puta prošetao po ovom zapisu skužio sam to. Čime je ova fotka zaslužila biti najbolja? Ne znam, jednostavno volim ovakve fotografije, široke, boja zalaska, lijepih oblaka, relfeksija na vodi. Eto, lijepa mi je.
I tako, stala godina u 12 fotki… Cijenio bih ako bi i Vi dragi posjetitelju, napisali koju riječ o ovim fotkama. Sviđaju li vam se? Mislite da su zaslužile biti najboljima? Ne sviđaju vam se? Svejedno, napišite mi koji komentar, bit ću jako zahvalan.
Pro
10
Danas vam donosim set ranojutarnjih fotki, nastalih na rijeci Dravi. Išao sam zajedno s Davorima, tj. sa Davorinom i Davorom. Double D, tko se sjeća crtića. Fotke su nastale prije nepunih mjesec i pol dana. Nema se ovom prilikom što puno pričati, rano jutro, na rijeci magla, iznad rijeke oblaci, a u daljini se diže sunce. Za svakog pejzažistu, ovo je skoro pa definicija nirvane.
Iako oni koje me znaju, znaju da sam osoba koja voli sve, samo ne dizati se rano ujutro. No, za neke stvari ipak se isplati dignuti u gluho doba noći, da bi se do mjesta stiglu u cik zore, i uživalo se u početku novog dana. Jer, osjećaj koji izroni kad se iznad horizonta pojavi komadić vatrene lopte koju zovemo Sunce, osjećaj koji dođe kad vas zrake sunca pomiluju onako lagano promrznutog i snenog, osjećaj je neprocjenjiv. I onda na kraju dana, imate fotke, koje kad pogledate sjetite se tog lijepog osjećaja koji vas je napunio željom za životom, koliko god vas život tada možda i ne mazio.
Izlasci sunca su nešto posebno.
Ovo je fotografija koja je nastala kad je još bilo premračno za oko, dugom ekspozicijom dobio sam dovoljno svjetla da se vidi crvenilo koje je zora počela crtati na nebu.
Nešto malo prije samog izlaska sunca.
Ovdje mi se svidjelo što su oblaci ovako, dodali još jedan sitan začin na nebu.
Evo konačno tog trenutka, suce izranja. No, kako je bilo dosta oblaka uskoro su ga i sakrili.
Iako obožavam širokokutne objektive i perspektivu koju nude, s vremena na vrijeme teleobjektiv jako lijepo posluži i za pejzažnu fotografiju. Mislim da ove dvije fotke iznad mogu potvrditi tu tvrdnju.
No, nisam se dugo zadržao na teleobjektivu. Moj vjerni širac vrlo se brzo vratio na aparat.
Malo zamućene vode.
I jedna mirna rijeka za kraj. Hvala na posjeti, nadam se da vam se svidjela koja fotka! Idući put, idemo u brege!
