Filip Lučin

Rijetko sam zadnjih mjeseci bio zadovoljan s fotografijama koje sam radio. Još rijeđe sam ih obradio isti dan kad su i nastale. Ove nedjelje, bio sam s prijateljem Davorinom na jutarnjem fotkanju sjeverno i istočno od Čakovca. Obično bi otišli nekud na vodu, na Dravu. No, rekli smo da bi mogli malo promjeniti lokaciju. Naime, rana je jesen vrijeme laganih magli koje pejzažnim fotografima odgovaraju k’o budali šamar. A taj dio Međimurja iznad Čakovca je onako, lagano namreškan, rekli bi valovit kako se spušta prema rijeci Muri.

Svitanje kao svitanje, svako je lijepo. No, nit’ je magla bila pregusta, nit’ je na nebu bilo kakvog oblačka, nit’ je bilo kakvih zanimljviih objekata da kadar naprave zanimljivijm pa sam se snalazio sa strinštom, i raznim biljkama koje još uvijek rastu u ovo doba godine. Fotografije OK, ima nešto za blog, ali nisu te fotografije te koje su mi se svidjele. Nisu ni one iz Sivičke šume koju smo posjetili, nedaleko od mjesta na kojem smo fotografirali izlazak sunca. Da, bilo je probijanja zraka sunca kroz krošnje, no ja to nekako nisam uspio zabilježiti.

Pa što je onda, pitate se možda? Pa, posle smo se još odvezli do rijeke Mure u mjestu Podturen. Ondje me toplo jesensko sunce podsjetilo na IC filter koji uvijek vučem sa sobom. E, tu sam napravio posao, čini mi se. Bila je jedna vrba koja mi je odmah zapela za oko, ali fotografija na rijeci mi je još draža.  Mislim da sam konačno polovio obradu IC fotografije da konačan rezultat bude otprilike onakav kakav sam zamislio.  Znam da bi fotka bila poprilično dosadna u klasničnom obliku, ali IC obrada daje joj jedan drugačiji štih, pa onda ono što je poznato više i nije tako poznato.  I za kraj, nekako mi se čini da je jutro bolje vrijeme za fotografiranje IC od podneva. Ne mogu to ničim dokazati, ali eto takav me osjećaj prati.

Dobro, evo konačno i te fotke. Nadam se da zaslužuje ovoliki uvod. Kao i uvijek, vaši komentari su dobrodošli, a slobodno ovaj blog podijelite sa vašim prijateljima na socijalnim mrežama. Hvala!

Nikon D80+Sigma 10-20@20mm, f9, 30 sec, ISO 320, Cokin IC filtar

Podijelite ovo / Share this

Odlučio sam sumirati svoju fotografsku 2010. Godinu zanimljivih događaja i fotografija. Od svakog mjeseca odabrao sam po jednu fotografiju koja je meni po nečemu najznačajnija. Pa krenimo.

Siječanj.

Godina je počela pomalo nekovencionalno, barem što se vremena tiče. U novogodišnjoj noći padala je kiša, dani koji su slijedili bili su neoubičajeno topli. Tako sam 3. siječnja biciklom došao do ovog mjesta na rijeci Muri, na kojem sam koristeći dugu ekspoziciju zabilježio ovaj trojac. Uz još dodatne obrade,  fotka je ispala baš onako kako mi je odgovaralo.

Veljača.

Svašta sam fotografirao u veljači, ali ova fotografija mi je nekako najdraža. Opet koristeći dugu ekspoziciju, uz pomoć vjetra, prikazao sam vrijeme na fotografiji, mediju koji bi trebao zamrzavati trenutke. Ja dapače, volim prikazati prolazak vremena na fotografiji poput ove.

Ožujak.

Ožujak je konačno donio kraj duge zime. Iako prve tri fotke to ne prikazuju, nekoliko dana nakon što sam fotografirao “Trojac na Muri”, pao je snijeg koji se topio, pa je pao novi, pa se topio, pa je pao novi, i tako sve do polovice ožujka. Sjećam se da mi je više bilo dovoljno snijega, da sam žudio za proljećem. Ova fotografija izlaska na rijeci Dravi mi je draga zbog toga što se i sad sjećam kako sam isčekivao da se pojavi, razmišljajući hoću li naći zanimljiv kadar. Mislim da sam uspio.

Travanj.

“U vječnosti ostavljen”. Fotografija koja je možda najzapaženija moja fotka, i to ne samo ove godine. Možda arhetipski primjer duge ekspozicije u fotografiji, no bitnije od toga, fotografija koja je pomogla nekome. Naime, krajem prošle godine na facebooku je udruga kadar 36 organizirala humanitarnu aukciju fotografija za bolesno dijete. Odlučio sam se uključiti i poslati ovu fotografiju ni sam ne znajući što očekivati. Ono čega sam se bojao da nitko neće željeti ponuditi početnu cijenu od 200 kuna za ovu fotografiju. Na kraju mjeseca fotografija je postigla znatno višu cijenu od početne, što je meni kao autoru donijelo dvostruko zadovoljstvo. Naravno, prvo ono egoistično, činjenica da je svakih nekoliko dana netko ponudio novu, višu cijenu, ali kad je sve završilo, osjećaj da je svota koju je fotografija postigla bolesnom djetetu donijela dovoljno novaca za više mjesečnu terapiju, to je ono što me ispunilo srećom. Jer, čvrsto vjerujem da se dobro dobrim vraća.

Svibanj.

U svibnju sam stvarno puno fotografirao. No, ova “Cvijetna pizza”, nekako mi je najdojmljivija fotografija. Fotografija je vesela, bogata detaljima, bojama, baš onakva kakav je bio i izlet u susjednu Mađarsku kod kolega, pa sad mogu reći i prijatelja iz fotokluba Nagykanizse. A mogu i bahato reći da čim sam zakoračio u dvorište ovog ogromnog dvorca u gradu Keszthely-u, da je ovo kadar kojeg sam vidio sa nekih stotinjak metara. Dakle, dođoh, vidjeh, pofotkah!

Lipanj.

Još sad me svrbe noge, kako su me komarci izgrizli za vrijeme dok je ova fotka nastajala. Ovo je jedan trenutak kad ste jednostavno na pravom mjestu u pravo vrijeme. Cijelo to popodne valjale su se nekakve proljetno ljetne olujice iznad mog kraja, bolje reći iznad kraja uz rijeku Muru. Opet sam koristio dugu ekspoziciju da prikažem kretnje olujnih oblaka, pomicanje klasja na onom vjetru koji prethodi ljetnom pljusku, a nadam se da se vide i zrake sunca koje se samo nekoliko kilometara zapadnije probijale između oblaka. One sekunde kad je završila ekspozicija, počele su padati prve kapi onoga što će biti kratkotrajni pljusak. Bio je to lijep dan.

Srpanj.

Ovu fotografiju nisam često prikazivao, no volim ju zbog toga što me podsjeća na bajke. Da znam crtati, ovako nekako bi izgledlo seoce sa crkvicom na vrh brda i svim ostalim što već u bajkama ide. Iako tehnički fotka i nije najsretnija, volim je zbog trenutka, zbog boja i zbog kadra. Trebam reći da je tog dana svjetlo fotografski bilo loše, da je često bilo sivo, tj. da se sunce i nije baš vidjelo kroz sive razvučene oblake, a meni se na vrh brijega na kojeg sam se jedva popeo biciklom ukazalo ovo;  da se sunce baš za mene prosulo na ovaj brežuljak. Samo se zbog toga isplatio sav taj trud.

Kolovoz.

Biti na našem plavom Jadranu, ljepota je sama za sebe. Vidjeti mjesto i imati kadar u glavi i prije nego što napravite fotku, još je ljepše. Dići se u rano ljetno jutro, praskozorje bolje reći, dočekati izlazak sunca, vidjeti da ono što ste zamislil dan prije imate na vašoj kartici… Vidjeti kako vam se iza leđa valjalju tamni oblaci koji vam ponude još fotografskih prilika, vidjeti duge, ma sve što jednom fotografu treba. I sve to napraviti u rasponu od 50ak minuta i otići ponovo spavati slušajući kako debele kapi ljetnog pljuska bubnjaju po krovu. Neprocjenjivo, je li?

Rujan.

Ova fotografija svakako odskače od svega onoga što inače radim. Opet su se Mađarska i prijatelji iz iste pokazali kao dobitna kombinacija. Razrušena vojarna, nekoliko rekvizita, lijepa djevojka i eto. Fotka je ovdje. Tehnički je dakako mogla biti bolja, ali za nekog kome je najbitnija oprema ultraširoki objektiv, stativ i set filtera, ovo je dobra fotka. Tim više što sam uspio napraviti nešto potpuno drugačije od svih drugih fotografa koji su tamo bili, a ideja mi je pala na samom mjestu.

Listopad.

Opet jedna ranojutarnja, opet na rijeci Dravi. I opet prikazivanje protoka vremena na fotografiji. Ova je fotografija upala u dosta oka, dobio sam dosta pohvala za nju, iako ne mogu reći da sam ju vizalizirao prije nego što je nastala. Znao sam da će ova krivulja obale dati zanimljiv izgled, no ovi oblaci koji svi redom izgledaju kao da su upalili warp pogon, oni su ono što ovu fotku za mene čine posebnom.

Studeni.

Ovo je zadnja fotka, tj. ovo je zadnja foto šetnja koju sam napravio prije nego što su mi se neke stvari u životu značajno promjenile, ne na dobro nažalost. No, ono što je počelo kao fotkanje magle u rano jutro studenog mjeseca, pretvorilo se u fotografiranje u infracrvenom spektru, koji ponekad i banalne kadrove čini puno zanimljivijima. Ovo drvo, njega sam zapazio prije… pa sigurno prije 5 godina, no nikako mi se nije činilo na dobroj poziciji da ga fotografiram na klasični način. No,  fotografirajući u IC sprektru, dobio sam nešto sasvim novo, drugačije. I tako je ova fotka postala Miss Studeni.

Prosinac.

Hm… Trojac na početku, trojac na kraju? Što to govori? I nisam to namjerno napravio, tek nakon što sam se nekoliko puta prošetao po ovom zapisu skužio sam to. Čime je ova fotka zaslužila biti najbolja? Ne znam, jednostavno volim ovakve fotografije, široke, boja zalaska, lijepih oblaka, relfeksija na vodi. Eto, lijepa mi je.

I tako, stala godina u 12 fotki… Cijenio bih ako bi i Vi dragi posjetitelju, napisali koju riječ o ovim fotkama. Sviđaju li vam se? Mislite da su zaslužile biti najboljima? Ne sviđaju vam se? Svejedno, napišite mi koji komentar, bit ću jako zahvalan.

Podijelite ovo / Share this

U sklopu međunarodne suradnje fotoklubova triju država, koje smo pokrenuli u Fotoklubu Čakovec, 27. ožujka zajedno s kolegama iz FKa krenuo sam na izlet u susednu nam državu. Program je bio zanimljiv i uključivao je posjete Lendavi, Lendavskim goricama, tvrtki koja uzgaja orhideje,  pa zatim posjetu Murskoj Soboti, i na kraju posjeta otoku Ljubavi na rijeci Muri.

Do Lendave smo došli autima, a kasnije su nam domaćini organizirali bus kojim smo se svi lijepo vozili uokolo. Gdje krenuti? Za početak s vremenom. Ovaj put nam je vrijeme bilo relativno naklonjeno. Iako je u Čakovcu to jutro padala kiša, putem do Lendave gledali smo dugu, da bi u samoj Lendavi bilo vedro, sunčano i relativno toplo.

Ono što će vam najviše zapasti u oko navede li vas put u Lendavu, svakako je njihov izgledom nekonvencionalan Kulturni dom. S obzirom da je gradić relativno malen i arhitektura je klasična za ove krajeve, privatne kuće i zgrade građene u starom socijalističkom stilu, ovakva građevina se svakako ističe. Projektirao ju je poznati mađarski arhitekt Imre Makovecz.

Na istom trgu nalazi se i sinagoga, ako sam dobro zapamtio jedina sinagoga koja je ostala u ovim krajevima, uključujući i našu Čakovečku. Kako Židova u Lendavi više nema, sinagoga također služi ratnim kulturnim događajima, ali je na katu zgrade stalni postav izložbe o lendavskim Židovima. Kako pretpostavljate, djelili su sudbinu svog naroda na ovim prostorima.

Nakon Sinagoge, prošetali smo se do crkve  Sv. Katarine  ispred koje su tri kipa, sjećam se da su jedan relativno novi postavili Sv. Stjepanu, mađarskom kralju.  U samo crkvu nismo ulazili jer je ekipa vikala da ih ne zanima crkva. Nakon toga došli smo u podnožje dvorca u koji nismo išli jer je bio zatvoren. Ne sjećam se iz kojeg razloga… U nastavku nekoliko kadrova iz same Lendave.

Kao što sam napisao, nakon Lendave sjeli smo u bus i odvezli se u Lendavske gorice, brda ponad grada s kojih puca lijep pogleda na okolicu, na Međimurje pogotovo. Ovdje smo posjetili još jednu crkvu gdje čuvaju mumiju! Ne kao Egipćani, ova mumija je napravljena tako da je tjelo uronjeno u vapno. Turistički vodič nam je rekao da traže način kako da kvalitenije očuvaju mumiju, jer se počela raspadati zbog neadekvatnih uvjeta. Sama mumija po jednoj od legendi pripada lokalnom heroju borbe protiv Turaka Mihaelu Hadiku. Međimurski bregi koji su česti motivi mojih fotki, vrlo su slični ovim lendavskim. Čak su i najviši vrhovi slične visine (nešto iznad 300injak metara).
U nastavku nekoliko kadrova s bregova.

Poslije gorica, opet smo se potrpali u bus i pravac prema tvornici orhideja, i tropskom vrtu! Mjesto se zove Dobrovnik!, a ovdje su domaćini odlučili smjestiti staklenik jer je ovaj kraj bogat geotermalnim izvorima. Jedan takav oni koriste da bi grijali i navodnjavali svoje orhideje koje vele zbog tog razloga jako dobro rastu. Ja sam ovdje više fotkao na analogni aparat,  pa ću za te fotke malo pričekati. No, dobro. Jesam okinuo fotku il’ dvije.

Tropski vrt. Što reći, nije nešto velik, ali ima dosta tropskog raslinja, jedan umjetni slap, i ono, baš je tropski sparno.
Kako  nisam ništa tamo fotografirao (s digitalijom) evo onda jednog filmića snimljenog mobitelom:

Poslije Dobrovnika krenuli smo prema Murskoj Soboti. Grad veličine Čakovca od kojeg je udaljen nekih 40ak km. Iako mnogi pa i sami domaćini vele da je grad ružan, ružne socijalističke, pa poslije kapitalističke gradnje, meni nije tako djelovao.  Dobro, ja sam posjetio centar i park, ali kako volim parkove i to sve, meni je to odma popravilo dojam.

Trebali bi reći da se tada vrijeme pomalo počelo kvariti i više nije bilo ni toplo, niti je nebo više bilo lijepo plavo. Kako smo dobili dva sata da sami istražujemo grad, ja sam se brzo odvojio od ostalih i krenuo svojim tempom po gradu. No, svakako sam došao tamo gdje i svi drugi. Prvo sam došeo do spoemnika pobjedi u drugom svjetskom ratu. Iako onako, zastarjeli, parkić oko njega je lijep pa ni ovi topovi koji su kraj njega i ljudi sa strojnicama ne djeluju prestrašno.

Nakon spomenika produžio sam do parka koj sa svojih devet i pol  hektara okružuje dvorac. U parku su značajna dvostoljetna stabla hrasta, jasena, lipe, itd…

Dvorac pak se prvi puta spominje već 1255 kao Bel Mura, a današnji izgled dobio je u prvoj polovici 18. st.

U parku se nalazi i Trubarjev drvored koji od evengeličke crkve vodi prema starom gradu. Crkva je izgrađena 1910 godine.

Kako vidite, već su se oblaci pošteno nadvili, prijetilo je kišom. Srećom pa je nije bilo.

I onda smo se opet potrpsli u bus, i ravno na “Otok ljubezni”. Pomopozno ime jednog komada zemlje rukavcem Mure odjeljenog od kopna. Tu se nalazi ploveći mlin na rijeci koji za razliku od ovog našeg kod Sv. Martina i radi i melje. Malo dalje je skela preko rijeke. Ono što su se Slovenci ovdje dobro naučili je da za sve naplate nešto. Posjet mlinu, 2 Eura, vožnja skelom Euro, pa od 30ak fotografa lijepo skupe 100 Eura. Pametno! Kad dođete tamo, dobijete prezentaciju o mlinu, o mljevenju žita, o izradi mlina itd.

Sad kad gledam, skužio sam da uopće nisam pofotkao mlin. Naime, na dlaku je kao ovaj naš pa mi nije bio zanimljiv. A i nebo je već bilo sivo što ćete vidjeti na fotkama skele.

Toga dana je na drugu stranu rijeke prešlo 40ak traktora. Rušili su drva za ogrijev. No, ono što je dobro je da kako ruše, tako odmah i sade mladice. Susjedi su nam stvarno dobro organizirani. Ne moram ni dodavati, za razliku od nas, zar ne?

Skela radi bez ikakvih motora, samo se koristi snaga vode. Skela je vezana na čelični kabel koji ide od jedne do druge strane rijeke i kormilom se korisiti snaga vode da bi skela prešla s jedne strane na drugu. Kad smo mi tamo bili, rijeka je bila dosta brza, pa je za prelaz s jedne na drugu stranu trebalo manje od 10 minuta,  za nekih 80ak metara razmaka od jedne do druge strane Mure. Ono što je nama iz Međimurja bilo neobično je to što je skela ljude vozila na južnu stranu. Kod nas u Međimurju skela vozi na sjevernu stranu. Kao što vidite na fotki, kormilar nije bio nimalo impresiran čoporom fotografa oko njega. No, neki od seljaka na traktorima itekako jesu.

I tako smo se malo po malo smucali po otoku da bi na kraju svi završili u Ribičkome domu u Lendavi gdje su nas domaćini iz FK Lendava počastili sa još domaćih peciva te pićem. Tako je izlet završio u ugodnom druženju i prijateljskoj atmosferi. Mislim da ne moram napominjati da smo mi Hrvati zajedno sa nekoliko hrabrih domaćina najduže ostali u domu, uz čašicu razgovora i pića.

Eto, malo se odužio ovaj zapis. Nadam se da nije bilo predosadno. Pozdrav do idućeg!

Podijelite ovo / Share this

Ju-huuu!! Konačno sam blogom došao u ovu, 2010 godinu. Tj. drugim dijelom ovog zapisa. Prvi dio o posjetu Dravi pofotkan je 28.12 a drugi dio s Mure, 6.1. ove godine.

Kako ćete vidjeti, na ovim fotkama nema snijega. Za promjenu. Onaj prvi snijeg koji je zapao relativno se brzo rastopio i tako mi omogućio da se opet biciklom zaputim do rijeke. A baš i nije bilo nešto posebno hladno. Dravske fotke su napravljene na Varaždinskoj strani, nekoliko kilometara uzvodno od mosta.

Snijeg se bio brzo otopio, vodostaj Drave je bilo visok, pa je opet pao, no na donjoj fotki vidjet ćete da je tlo bilo još uvijek jako mekano, kotači su mi propadali nekoliko centimetara u pijesak koji je rijeka nanijela u tih nekoliko dana.

Voda se povukla i ostavila ovaj  čamac na suhom.

Prolazak vremena na rijeci. Eto, 30ak sekundi na jednoj fotki. Puno vode je proteklo, oblaci se pomaknuli
i ostao je zabilježen jedan lijep trenutak.

Usamljeno drvo kraj puta. Nadao sam se da će se oblaci drugačije razmaknuti, tj. da će se kretati u drugačijem smjeru i okružiti krošnju drveta. Ah, planovi i nade su zato da se izjalove. No, fotka mi se svejedno sviđa.

I to je to što se Drave tiče, pređimo na Muru.
Bila je to vjetrovita nedjelja, no lijepa, plavo nebo, bijeli oblaci, meni najdraže… Krenuo sam prema Križovcu, mjestu kraj Mure, 15ak kilometara udaljeno od Čakovca, četrdesetak minuta laganog pedaliranja.

Put me vodio kroz Gornji Kraljevec, nedaleko od kojeg sam pofotkao ovaj “pil”, kako ga Međimurci zovu.

Pa jedna panoramica od nekih 6 vertikalnih fotki, isto tako Gornji Kraljevec.

Sloboda.

Na skeli kod Križovca. Dobro, ovo je na kućici koja je na obali uz skelu.

Druga strana rijeke.

Ova fotka je pokupila dosta dobrih kritika. I meni je nekako draga.

I za kraj, panorama skele. Pokriva nekih 200 stupnjeva horizontalno.

I evo vam za kraj karta da vidite gdje što pofotkano.
[mappress]

Podijelite ovo / Share this

Prvi puta objavljeno srijeda, svibanj 7, 2008

Eh, vrijeme leti kao ludo. Već  je dva tjedna prošlo od kad sam stavio zadnji zapis na blog. A i ono što sam stavio sam fotkao prije mjesec, mjesec i pol. U međuvremenu sam bio još na dva izletića, no onaj s Drave sam nekako preskočio. Već  je puno vode ispod dravskog mosta proteklo. No, ove nedjelje sam otišao prema Muri. Za one koji nisu na ti sa zemljopisom Drava je južno, Mura je sjeverno od Čakovca. Drava je nešto bliže nego Mura. No, originalna ideja je bila da nađem dva jezera koja su ucrtana na karti a nalaze se nekih 10ak km od ČKa.

Ali kako to obično kod mene ide, nije išlo baš onako kako sam planirao. Naime, putovi po kojima sam mislio ići, bili su prečaci, tj. neasfaltirani, makadamski , pa ih je teško bilo razaznati na karti. I naravno, krenuo sam u krivom smjeru. Razmišljao sam da zalijepim kartu ovdje, ali rekoh, zašto, kad većini ljudi koji možda ovo čitaju ta sela i putovi ništa ne znače. Ukratko, umjesto da idem direktno na sjever do tih prije spomenutih jezera, pa onda na Muru i natrag za Čakovec, ja sam ne znajući krenuo baš obrnuto prvo prema Muri, i to daljnjim putom.

No dobro, evo i fotki. Prva je nastala samo par kilometara sjevernije od Čakovca. Jedan klasičan međimurski pejzaž uz dodatak jednog malog zaobljenog drva. Vele mi fotografi da su mnogi već ovjekovječili ovo isto drvo. Pa evo da se i ja pridružim.

Gonio sam svoj bicikl, gonio, gonio, i nakon 15.42 kilometra evo i mene kod skele u Miklavcu.
Na ovoj veličini fotke ne vidi se skela u daljini.

No, evo je ovdje. Na tabli na kojoj je Chaky odmara piše državna granica. Onaj auto s druge strane je slovenska pogranična policija.

Plavo nebo, oblaci, zelenilo, odmor za oči.

Nekakvo cvijeće koje raste blizu skele. Koje? Nemam pojma.

Dobro, nisam se više tamo dugo zadržavao, krenuo sam lagano prema onim jezerima koja sam spominjao. Još jedan pejzaž:

Ravna cesta, nedjelja, nigdje nikog, malo slobode na cesti. Jedan paning samog sebe. Za one koji ne znaju, paning je tehnika fotkanja u kojoj je objekt oštar, a pozadina zamućena. Ovdje je moja sjena (više ili manje ) oštra.

Pomfit u povojima. Da, da, ovo je mladi krumpir. Evo, još ni procvjetao nije.

I za kraj, još jedan pejzaž.

Ništa, da sumiram. Izlet od 39.5 kilometara, nije loše. Mislim da ću skoro morati investirati u novi bicikl. Jer ovaj neće izdržati te kilometraže. Da, i malo sam redizajnirao oblik fotki koje stavljam i dodao im www adresu kao svojevrsni vodeni žig. Ta moram si reklamirati stranicu malo, zar ne?
Do nekog idućeg izleta ( a mislim da ću 17og malo do Gorskog kotara) osjećajte se pozdravljenima!

Podijelite ovo / Share this