Prethodni zapis završio sam s pivom. Ono o čemu će ovaj zapis kazivati je sam uspon do vrha Sveti Duh.
Daklem, tako sam ja popio svoju pivicu, zajahao bicikl i krenuo prema sljedećoj postaji. Kad sam planirao put, gledajući Google Earth, mislio sam, pa što? Da, uspon je nekih 300 metara, ali kroz tri kilometra, pa nije nešto strašno. O, itekako sam pogriješio. 
Naime, uspon nede od točke a do točke b lijepo jednakim tempom, uspon je malo manji, pa malo veći, pa opet još malo veći.
Ovdje još uspon nije bio tako strašan. Brdo s lijeve strane fotke je moj cilj. Ne izgleda tako strašno, zar ne?
Uglavnom vrlo brzo sam sjahao s bicikla i cipelcugom ilitiga pješice nastavio prema vrhu. Kako sam oko ovih stvari tvrdoglav, nije mi padalo na pamet da se okrenem i odustanem.
Potočić ispred kuće, nije baš za vas ako imate slabi mjehur. Ovdje negdje sam prošao prvi kilometar uspona i znam da mi nije bilo svejedno.
Papa Gugl? Ima li još puno? Ima, ima kimnuo je glavom i plavom strelicom pokazao pravi put. 
Mala bijela fleka s desne strane ekrana a u ravnini sa strelicom je moj cilj, Sv. Duh.
Onda jedno vrijeme nisam više ništa fotkao jer sam bio zauzet guranjem sebe i bicikla uzbrdo. Metar po metar, litru znoja po litru znoja, puf – pant i nekako sam se dovukao do Prigorca, tj. Do Friščićeva mlina u podnožju sela.
Uf… kako je odgovarala Jamnička. Da, tamo ispod znaka izvire voda iz planine da se čovjek može fino osvježiti. Uglavnom, za taj mlin sam imao svakave foto planove kad sam razmišljao o izletu. No, kad sam se konačno dovukao do njega, nisam imao volje za gotovo ništa. Osim toga, baš taj dan je bilo sve puno izletnika koji su se spuštali nizbrdo, tako da mi ni to nije išlo u račun.
Stoga, samo ovaj običan kadar Friščićeva mlina.
Od samog Mlina do Sv. Duha nije više puno ostalo, niti kilometar, ali uspona…. Da, njih nije nedostajalo. Do samog brda više nisu bili tako naporni, ali bilo ih je.
Zadnji dio puta. Brdo Sveti Duh je predamnom! Ako pažljivo pogledate na samom vrhu ćete vidjeti i vrh crkve.
No, već odavde sam vidio da doći do samog vrha neće biti nimalo lako.
Da, križni put. I bio je, ovakav uspon dugo nisam morao proći. Barem ne tegleći bicikl, fotoruksak, stativ (koji uzgred budi rečeno uopće nisam trebao! 
) i dva fotoaparata… Što reći, uspon kratak ali intenzivan.
Ovo još nije sa samog vrha. Ima do gore još stotinjak metara. Vrlo strmih stotanjak metara. Ja ne znam dal se kuži, ali ove gorice su jako, jako strme. Onome tko to obrađuje…. kapa do poda!
Ovdje ubacujem panoramu koja fotografski nije Bog zna što, ali mislim da uspješno dočarava koliko je to sve zajedno strmo.
I onda dođete gore i ostanete razočarani. Naime, drveće je kako vidite previsoko da bi mogli imati lijep pogled u podnožje. Tamo gdje nema drveća, tamo vam je antena mobilne telefonije. Ah, planovi su zato da se izjalove, zar ne? Uglavnom kad sam stigao do vrha, trebalo mi je par minuta ono, odmora, da se malo stavim skupa.
I kako sam bio ljutit što nije bilo onako kako sam se nadao, nisam baš nešto ni pofotkao. Dalo se to i bolje napraviti.
Ali evo, prvo fotka same crkve.
Pa malo pogleda što sam uspio dograbiti kroz granje.
U donjem lijevom kutu se vidi dvorac Maruševac kojeg sam jesenas posjetio. Dvije fotke dvorca možete vidjeti ovdje.
Ovo bi bila simpatična fotka da nema ovog prokletog stupa. Pa zar svugdje moraju biti?! Uglavnom gospođa je do vrha došla malo prije mene, posjetiti grob. I mislim si, ne bi želio biti onaj koji nosi lijes do vrha. To stvano moraju biti jaki ljudi koji nešto tako mogu izvesti. Pa i sama gradnja crkve na ovakvom brdu je pravi pothvat… U međuvremenu su na vrh došli i domaći ljudi, i kad su spazili da sam do gore došao biciklom, i još k tome da se moram vratiti u Čakovec, počeli su se križati.
Kao i uvijek dodajem Google kartu da vidite gdje su pojedine fotke nastale.
[mappress]
A o povratku, u trećem i posljednjem zapisu, idući puta. Hvala na posjeti i do čitanja!
Filip | 
11 23rd, 2011| 
