Ti slikaš samo prirodu?

-”Da.”
-”Stvarno?”
-”Najstvarnije.”
I tu obično prestane. Oni više ne pitaju, a ja ne osjećam potrebu da objašnjavam.

No, stvarno. Zašto toliko volim fotografirati pejzaže? Mogao bih sad pisati o ljepoti prirode, o spajanju sa prirodom, biti jedan s njom i tako dalje. Znate ono, ajmo zagrliti stablo… Ali, nije to. Ili samo to. Ima tu puno više, a najviše su sebični razlozi bježanja od svega i svih. Ne, nisam nikakav menadžer, šef, kirurg ili pilot zrakoplova, nije cijeli svijet na mojim leđima. Ali, svejedno sam od onih koji vole otići i ne biti tu na neko vrijeme. A fotografiranje pejzaža mi baš to omogućuje.

Tipično, u petak popodne pokrenuti ću Google Earth, pogledati gdje bi mogao ići. Biciklom, naravno! Ta, najlakše se negdje dovesti autom, napraviti nešto  fotki i otići doma. No, da se vratim na karte, ovisno o volji i količini vremena više ili manje detaljno ću isplanirati cijelu rutu, sa nekakvim zanimljivim točkama koje “moram” posjetiti. Kad u subotu popodne budem na biciklu, vrlo vjerojatno ću promaštiti polovicu isplaniranih puteva, naći zanimljivija mjesta od onih za koja sam mislio da ih baš moram posjetiti, i završiti 20ak kilometara dalje od od mjesta na koje sam u petak planirao doći. Kad se navečer budem vratio doma, na kartici će biti 50 do 100 fotki više ili manje uspješnih, nekad neće biti ni jedne vrijedne pokazivanja, nekad će ih biti nekoliko…

Dobro, ali zašto toliko volim fotkati pejzaže, nije vam i dalje jasno? Pa zato, jer kad stavim slušalice u uši, kapu na glavu, prvi put okrenem pedalu na biciklu vrijeme prestaje biti dio jednadžbe tog dana. Tu smo samo ja, glazba, fotoaparat, bicikl i kadrovi oko mene. Sve što vidim su kadrovi, moguće fotografije. U svakom trenutku mogu stati, sići (ili ne sići) s bicikla fotkati nešto i otići dalje. Ako hoću mogu dva sata biti kod jednog drva ili jezera ili bilo čega. Mogu i potrošiti cijeli dan tamo. Nije me briga. Nema roka koji treba sresti, nema narudžbe koju treba izvršiti, nema modela s kojim treba razgovarati, nema tuđih ideja kako nešto treba izgledati. Nema ničeg, samo ja i svijet oko mene kojeg promatram iz svojeg balona kojeg sam si taj dan stvorio. Balon je nekad pun rupa, nekad je bez boje, nekad je u psihodeličnim bojama, ali moj je i onakav je kakav ja hoću da bude. I tako kako dan ide svom kraju,  stijenke mog balona se ipak stanje, da bi povratkom kući balon ispario. No, ostaju mi fotografije i misli nastale u tom vremenu. Fotografije mogu biti odlične, mogu ne valjati ništa. Ali vrijeme provedeno u onom balonu je neprocjenjivo, dio kreativnog procesa koji će tko zna kad izroditi tko zna što. A i drvo, planina, voda ili nešto treće su odlični modeli. Ne pitaju, ne traže i nisu nezadovoljni ako su malo nahereni na fotki ili ako koji detalj nije baš onakav kakav su zamislili.

-”Stvarno?”
-”Najstvarnije, fotkanje prirode je za mene sloboda kakvu je teško naći bilo gdje drugdje.”

Sjedni tu, odmori se i uživaj...

Share this post

Comments

comments

3 thoughts on “Ti slikaš samo prirodu?

  1. Slobodan je onaj koji može birati. Lijepo napisano, Filipe!

  2. Pingback: Visoko pozicionirani. | Filip Lučin

Comments are closed.